utorak, 30. lipnja 2009.

jacky postaje Čuko (2)

A kako se zove pas
I ...od toga dana, kada je sunce izgledalo kao nagriženi keks, naš se život iz korijena promjenio. Sve je bilo podređeno Čuki, koji je još uvjek bio Jacky, ali sam ja pokušavao nekako, bar za internu upotrebu uvući -Čuko.
Grad u kojemu smo živjeli je grad sa puno zelenila. Nastao je u velikoj reformi komunalne uprave sedamdesetih godina. Nekoliko manjih gradova stavljeno je pod jednu upravu, a prostor između njih je ostao kao poljoprivredno zemljište;-šume, livade, oranice... Ulica u kojoj smo stanovali bila je uz taj „zeleni prostor“, pa je to bilo jako zgodno. Počeo sam, nekoliko puta na dan izlaziti s Čukom u prirodu. Do tada sam isto tako često šetao tim livadama i poljima, ali dotada, nekako nisam registrirao vlasnike pasa, kao niti njihove ljubimce.

Već pri prvom izlasku na „Livadu“, Čuko je upoznao društvo. Oko desetak pasa, raznih pasmina, velikih, malih... Ja sam upoznao pripadajuće vlasnice, rjeđe vlasnike...
-A kako se zove pas? Bilo je najčešće pitanje. Ja sam pokušao „prodati“ Čuko, ali to je bila katastrofa. Ako Nijemci nešto nemogu izgovoriti, onda su to Krk i Čuko. Oni jadnici, koji su proveli godišnji odmor na Krku, na pitanje ...gdje su bili, odgovaraju većinom: -Na jednom otoku u blizini Rijeke. Oni rijetki, koji pokušaju izgovoriti Krk, imaju ogromnih problema. Onaj „rolajući“ r, ne paše između dva suglasnika. Najčešće to ispadne Krik, ili Krrrrrk, tako da moraš pitati ...gdje, gdje? Nakon toga dobiješ odgovor: -Ma, na jednom otoku, u blizini Rijeke.
On je sad u takvoj fazi

Tako je bilo i sa Čukom. Nakon što sam nekoliko puta ponovio ...i bezuspješnog pokušaja da se to izgovori, a i onda je najsličniji izgovor bio neki:-tšuko, odustao sam. U društvu je bio ...Jacky, a kada smo bili sami, bio je ...Čuko. To nije imalo utjecaja, na njegovu samopouzdanost. Ja nisam htio baš do kraja biti nezahvalni gost u Njemačkoj. Bilo je dosta da se sinovi zovu Kruno i Krešo, a žena Biserka. To im je zadavalo dovoljno problema u izgovoru, pa da ih sada još zajebavam s Čukom, bilo bi previše. A uz to, bilo mi je to društvo simpatično. Socijalni kontakti nisu nedostajali. Ljudi iz različitih socijalnih slojeva, okupljeni u ljubavi prema životinjama... Novo, dragocjeno iskustvo... Iz tih poznanstava, rodila su se i poneka prijateljstva. S vremenom smo ustanovili da imamo više dodirnih točaka, pa su i razgovori trajali dulje. Čuko je isto tako sa svoje strane sklopio prijateljstva. Budući da su njegovi kriteriji bili nešto drukčiji, nije se to uvjek poklapalo.

Čuko je cijepljen protiv svih mogućih bolesti, ugrađen mu je čip sa JMB-om, dobio je putne isprave ...naravno da u njima stoji Jacky. Ja sam to nekako progutao, kao i mnogo toga dotada. A bilo je i dosta drugih problema, koje je valjalo rješavati. Predstojio je i pubertet, pa se valjalo pripremiti za to, a trebalo je Čuku naučiti piškiti muški ...onako da digne nogu uz stablo, a ne da čučne kao curice. Dobro ...Jacky može piškiti kako hoće, ali Čuko to mora činiti, kako to priliči muškarcu. Nisam mu mogao pomoći ni u pubertetu, jer nisam niti sam imao nekih iskustava. U doba mojega puberteta bili smo tako siromašni da si ja nisam mogao priuštiti niti pubertet. Kroz njega sam prošao neprimjećeno. Isto tako, nisam si mogao priuštiti niti razne „faze“, koje su naša djeca imala, ili još uvjek imaju u izobilju. -On je sad u takvoj fazi, moraš to shvatiti! I ja sam uvjek shvaćao, jer naglasak je bio na ...moraš!
moram pitati Čuku
Čuko i ja odvajali smo se jako rijetko, i ako ...onda na kratko vrijeme. Svaki susret i nakon najkraćeg rastanka slavio se. Čuko je postao dijelom moga bića, a nadam se ...i ja njegovoga. Bezbroj pametnih, mudrih savjeta iz pera najvećih autoriteta iz područja pseće psihologije, postali su manikulatura. Čuko i ja imamo svoje mišljenje o tome i nerado ih prihvaćamo. Prije nego nešto zajednički poduzmemo, razgovaramo o tome, razmotrimo razne aspekte i onda donosimo odluku. Bude tu i nesporazuma, jer naša okolina nema uvjek razumjevanja za naše dijaloge. Međusobno pogledavanje, sumnjičavo klimanje glavom, još su najbezazleniji oblici toga nerazumjevanja. Ako, na primjer, nekome kažem: -moram pitati Čuku!, ili ...ne znam što će Čuko reći na to! ...onda je najčeši komentar ...šutnja, a u izgovorenom obliku bilo bi to ...ovaj nema tri čiste, ili ...ovaj nema sve koze na broju.
Kako rekoh grad u kojem smo živjeli, nastao je „na papiru“. Ni nakon trideset godina postojanja nije pronašao svoj identitet. Manji gradovi, koji su tom prigodom nestali, imali su svoje korjenje, svoju povjest, svoje ja ...kako bi se to moglo reći. Svaki pokušaj da se to nekako objedini, neslavno je propao. Otpori su bili ...i još uvjek su ogromni.
Scheiss egal

Dakle ...grad koji traži svoj identitet ...čovjek koji traži sam sebe i pas ...koji jednostavno traži svoje mjesto i svoju sigurnost, postali su nedjeljiva cjelina. Sve bi to bilo o kay, ali u toj kombinaciji je pas bio ...Jacky, a to mi se, kako rekoh nije sviđalo. Dogodilo se još, da nam makroekonomske prilike nisu išle na ruku. Mirovina je imala sve manju kupovnu moć, troškovi života rasli su neuobičajeno brzo, pa je tema za razgovor o budućnosti, bilo više nego dovoljno.
Bilo bi idealno, kada bi postojalo neko mjesto, u kojemu bi svi nekako našli sebe, imali sigurnost i osjećali da nekako tu pripadamo. Možda je Hrvatska moguće rješenje. Počeli smo razmišljati o tome. Čuko i ja smo to nekako prihvatili, ali okolina nije uopće imala razumjevanja. -Pa ti si potpuno poludio! Gdje ćemo sada nakon toliko godina počinjati iznova! Pa mi više ne pripadamo tamo, mi smo se otuđili! Zar ti to ne možeš shvatiti?
Znam da smo se otuđili, znam da smo otišli. Ali niti nakon tridesetipet godina nismo stigli nikamo. Ueberall und nirgends. Možda bi ipak vrijedilo pokušati.
Da priču skratim ...mi smo pokušali. To jest učinili smo to Čuko i ja. Žena će doći kada dobije mirovinu, a djeca niti ne pomišljaju psima dati ime Čuko. Oni su rođeni u Njemačkoj, pa je to i razumljivo.
Dakle Čuko i ja smo se vratili u Hrvatsku. Oprezno, oprezno, da ne učinimo bilo kakvu nesmotrenu grešku, koja bi pokvarila budući suživot, učimo hodati. Na pitanje kako se zove pas ...odgovaram ...Čuko! Ali, pa svi se psi zovu ćuko. Da, ali ovo je Čuko sa velikim Č. Opet nerazumijevanje, ali sada mi je to svejedno. Scheiss egal!
Ovo je priči kraj. Za mene i Čuku ona tek sada počinje. Imamo osječaj da sam ja našao sebe, a Čuko može biti nesmetano Čuko.
I to je to!
emil cipar
foto by emil cipar

1 komentar:

  1. svaka cast Emile; puno lijepih i bezbriznih dana tebi i Cuki

    OdgovoriIzbriši