ČESTITKA

Što bez obitelji

Ovo je bio moj, naš, petnaesti Božić u Berlinu! Da mi je netko svojevremeno, kada smo sa strepnjom prelazili ondašnju čvrstu granicu prema Njemačkoj, rekao da ćemo toliko godina ostati ovdje, ne bih mu, naravno, povjerovala.
Poznata mi ova priča. Nije baš originalna. Pričali mi je naši iseljenici bezbroj puta. Povjest se skoro ponavlja. Samo, njih od domova većinom potjerali socijalni ili politički razlozi.

Čija sam ja?

Pripovjedao mi nedavno kolega da zdušno radi na izradi svojeg rodoslovlja. Putem računala. Posjeduje, naime, program koji mu pomaže da uspostavi i poveže rodoslovno stablo svoje obitelji i više generacija unazad. Zadivljujuće!
Tako je stigao do iznenađujuće velikog broja bliže i dalje rodbine za koju nikada prije nije znao. Neke od njih potom upoznao, povezao, zbližio. Osjećaj pripadnosti, ukorijenjenosti se produbio. Važno je to, znam iz iskustva.

Otvorite vrata djetetu

Kakav tjedan! Zavrtjelo mi se u glavi od brojnih događaja. Ali nije dovoljno samo vidjeti i čuti. Treba o događajima i pisati. To se očekuje od novinara, zar ne? A zbivanja sustižu jedna druga. Pa daj ti to stigni! Upalismo i treću svijeću na adventskom vijencu.
 Pa ako su vrijeme do prve svijeće adventskog vijenca označile proslave obljetnica udruga berlinskih hrvata, pa potom vrijeme do drugog adventa obilježila

Punoljetni razgovor

Jedan od od brojnih razgovora sa Stjepanom Mesićem. U mojemu novinarskom poslu, sretosmo se više puta. Povod je uvjek bio neki ...događaj ...neko imenovanje ...neka godišnjica. A puno toga se dogodilo u zadnje vrijeme u Hrvatskoj. Postala je samostalna ...sama se nosi sa teškoćama i nedaćama ...sama se privikava na demokraciju.

U svjetlu druge svijeće

Tjedan po tjedan, korak po korak, sve bliže Božiću smo. Gori druga svijeća na adventskom vijencu.

Vrijeme izmiče. Jednostavno leti. Još malo, pisat ću i tradicionalnu Berlinsku kroniku za 2009. godinu. A u njoj će sigurno biti dosta toga.  Jer i događaja je puno. Aktivni su naši Hrvati u Berlinu. Samo kad pogledam posljednje dane, zavrti se u glavi od događaja.

dijaspora na Hrvatskom radiju

HRVATSKI RADIO (Glas Hrvatske) OVDJE HRVATSKA, A TKO JE TAMO
emitirano 4. prosinca 2009.

Hrvatski glas je program Hrvatskog radija, koji je posvećen isključivo Hrvatima u Svijetu. Može se pratiti putem satelita i interneta. Za naše čitatelje je posebno važna druga mogućnost. Na stranicama HRT-a www.hrt.hr možete pronaći traženu emisiju. Potrebno je na naslovnici kliknuti na HR na zahtjev, zatim izabrati program Hrvatski glas i nakon toga željenu emisiju.
Autori bloga žele vam ugodne trenutke uz vijesti, reportaže, glazbu... iz domovine!

ostajte ovdje

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba

Neće vas grijat' ko što ovo grije; 

Grki su tamo zalogaji hljeba

Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Tko ne zna ove stihove. Zov domovine ...suze za rodnom grudom. Koliko su mi puta ...za vrijeme moga iseljeničkog života ovi stihovi pali na pamet. Imao sam osjećaj da nam to domovina poručuje ...zove svoje kćeri i sinove.

gdje smo, tu smo

Prošlo par godina od mojega povratka Iz Njemačke. Neopterećen predrasudama uputih se u život u Hrvatskoj. U svijetu naučih otvoriti oči ...biti kritičan prema svemu i svačemu. O svojim doživljajima pišem na različitim mjestima.

Pa tako i ovdje.

Nemoguća misija

Upravo nekako tako... poput gornjeg naslova ...učini mi se jedan berlinski dan s početka protekloga tjedna ...poput kakve nemoguće misije.

A krenulo lijepo ... ali...čekajte...

...da ispripovijedam redom. Sve započelo sa nedavnim Berlinskim maratonom. Protrčalo, provezlo se, tih dana ulicama glavnog njemačkog grada sve skupa čak oko 60 tisuća sudionika.

Zamislite tu fantastičnu brojku!

Igrom slučaja, trasa maratona iz godine u godinu vodi upravo kroz ulicu u kojoj živim...skoro...što bi se po domaće reklo...ispred kućnih vrata. Pa sad... kako zgrada ima sve zajedno 22 kata teško je baš upotrijebiti taj domaći... topli izraz... no da se vratim na temu...

Tu negdje ispred tih „kućnih vrata“, propratih veliki broj sudionika maratona. Tek par je to kilometara prije cilja na Brandenburškim vratima. A prošli su uporni, znojni i umorni čak 42 kilometra gradskih ulica.

Među njima i jedan naš maratonac.

Možda je bio još po koji Hrvat među 60 tisuća sudionika... ne bih da, kako se to kaže... griješim dušu, no...eto... upravo ovoga bi nemoguće ne uočiti. Na njemu sve kockasto... crveno-bijelo, naravno. I hrvatska zastavica zataknuta za bicikl.

Bicikl? A radi se o maratonu?!

E, jest, upravo tako...bio je to bicikl na ručni pogon. Njega je naime ulicama Berlina kroz 42 kilometra dugu stazu provezao naš Mladen Pucarić iz Pule. Mladen je naime, dugogodišnji sudionik maratona, član pulskog Društva osoba s tjelesnim invaliditetom.

Ukratko, osoba sa uistinu teškim invaliditetom donjih ekstrema... u invalidskim kolicima. Sam je prevezao preko tisuću kilometara automobilom od Pule do Berlina. Pa još poslije toga i 42 berlinska kilometra specijalnim biciklom na ručni pogon...

Sve skupa vrijedno divljenja!

A uz to veseo, otvoren i druželjubiv čovjek kakvi ni mi, zdravi, često nismo. Ima tome više godina da je društvo kojemu u Puli pripada potražilo u Berlinu koga da se njihovim članovima za trajanja maratona malo nađe pri ruci.

Znalo ih je naime za prošlih godina, i više doći. Tom pozivu odazivali se redovito berlinski Hrvati pa pripomagali pri prijevozu po gradu i sličnim sitnicama.

U tome prednjačili članovi Zavičajnog kluba Brođani. Što ne čudi. Oni su naime dobrotvorno društvo kojemu i Nijemci svojim striktnim pravilima, priznaju općedruštvenu korist.

Tako i ove godine...kad maraton minu.... uputiše se Brođani na cjelodnevno druženje sa našim upornim maratoncem. Pa i ja za njima... Mladen vozi automobil, tu nema problema.

Svi zajedno parkirasmo u centru grada, ispred gradske vijećnice, prepoznatljive Rothe Rathaus, gdje stoluje i poznati berlinski gradonačelnik Klaus Wowereit.

Mladen naime izrazio želju stići na vrh televizijskog tornja na Aleksandar Platzu.

Građevina je to koja upravo ovih dana proslavlja 40. rođendan. Sa njegove platforme, na visini od 203 metra, može se pogledati panorama grada. Cijeli grad leži vam pod nogama.

Predivan pogled za lijepa, vedra i sunčana dana.

Takav je upravo bio i ovaj kada se sa Mladenom u invalidskim kolicima nađosmo podno ove berlinske znamenitosti. Mladen radostan da će se brzim dizalom popeti tako visoko i pogledati Berlin. To mu velika želja.

I mi radosni da mu tu želju možemo ispuniti i zajedno doživjeti grad iako smo za brojnih drugih posjeta, to već par puta učinili. A da Mladenovu želju koju si svakodnevno ispuni na tisuće ljudi, neće biti moguće ostvariti, ne pade nam na pamet.

Nema šanse!- izreče gospođa koja prodaje ulaznice.

Ne vjerujem sasvim kad mi Brođani to rekoše ... pa i sama još jednom provjerih. Kako da nema šanse? Pa dizalo prostrano. Stigne na 203 metra visine za par minuta.

I platforma sa svih strana zatvorena, prostrana.

Penju se mladi, stari, mala djeca, stranci, siromašni, bogati, gladni, siti, svi redom...Pa kako onda da nema šanse? U čemu je problem...pitam... vjerujući da je po srijedi nesporazum ili nešto što je ipak moguće riješiti.

Tako saznadoh....pravilima i odredbama televizijskog tornja, zabranjen je pristup i penjanje osobama u invalidskim kolicima. Kažu, iz sigurnosnih razloga. I kažu, ako se nešto pokvari ili dogodi, kako će se takva osoba spustiti brojnim stepenicama.

Zato pravila kažu: Ne može!

Tako eto ostasmo pred vratima, u podnožju berlinskog televizijskog tornja. Mladen razočaran. Baš je to planirao vidjeti ove godine. I nama krivo.

Nekako, sramota nas.

Da dan ipak ne završi tako, pade prijedlog da prošetamo do Berliner Doma. Tamo na rijeci Spree možemo sjesti na brod i u jednosatnoj vožnji na palubi broda lijepo zajedno pogledati centar grada i brojna muzejska zdanja i kvart u kojemu su vladine i parlamentarne zgrade.

Ideja dobra. Svidjela se i gostu iz Pule. Pa mi šetajući a on upravljajući kolicima, stigosmo do lučice gdje na rijeci Spree što protiče gradom, pristaju turistički brodovi.

Htjedosmo da ublažimo neuspješno osvajanje televizijskog tornja pa veselo pristupismo uz red turista. Paluba je već skoro puna. Brod samo što nije krenuo. Ali... eto ti opet problema... invalidska kolica jedva nekako preko daske do broda. Više Brođani prenijeli nego li prevezli.

No, na palubu, ne idu nikako.

Brojne, za kolica preuske stepenice. Nema druge mogućnosti za popeti se. Ostaje samo potpalublje. Pa sa osjećajem građana drugog reda, pogledasmo malo grad u vožnji rijekom Spree, iz neke žablje perspektive, kroz stakla broda.

Eto ti! Još nedavno propratih u Berlinu svjetski sportski dan za osobe sa tjelesnim invaliditetom, takozvani Paralympic Day. Pa tim povodom grad malo izanalizira kako stoji u prometu, koje pogodnosti pruža invalidnim licima. Stvarno znatne.

I naš Mladen veli: Divan je Berlin!

Ipak, neke propuste, manjkavosti, koje čine da su invalidi diskriminiranimi u odnosu na zdrave ljude, i sami osjetismo.

Sigurno da tu još ima posla. A kakvo je tek onda stanje u manjim mjestima? Ili negdje kod nas?

-Eh kakvo! Jadno.

Mislio sam da će se u tom smislu kod nas stanje popraviti nakon Domovinskog rata ...veli Mladen Pucarić.

-Ali nije!

A i kako bi... razmišljamo i mi još pod dojmom berlinskih doživljaja. O tim važnim stvarima odlučuju većinom zdravi ljudi.

A što oni u stvari znaju o potrebama i problemima onih sa smanjenim tjelesnim sposobnostima, u kolicima, slijepima...U tom smislu i sama jednom dobih praktičnu poduku ...

Prošle godine u Berlinu održani Dani bajki. Bude to svake godine.

Na ovim prošlogodišnjim tema bila bajke zemalja kroz koje protječe Dunav. Govorilo se tim povodom i o našoj Ivani Brlić Mažuranić. Pa na otvaranje pozvali i nas, hrvatske novinare.

A otvaranje zakazali u jednom sasvim jedinstvenom berlinskom restoranu u općini Mitte. U njemu je crni mrak. Kuhari su slijepi...konobari isto tako.

A i gosti sjede u potpunoj tami.

Ne vidi se, kako se to kaže, ni prst pred okom. Rukama opipah hranu koju jedem ...i čašu iz koje pijem dok se odvija program kojega ne vidim ...ali čujem. I glas susjede preko puta mene nikada ne zaboravih.

A niti čudni osjećaj nemoći dok strpljivo čekam da sve prođe.

Nekima to stanje čekanja u tami ili neka druga nesposobnost, nikada ne prolazi. A njihov osjećaj teško da mogu razumjeti zdravi.

Tek mi naša nemoguća misija osvajanja berlinskog tv tornja ili turističke vožnje rijekom Spree ukaza kako to ponekad može izgledati. I diskriminacija ima više pojavnih oblika i lica.

Sa visokih stolaca vlastodržaca ne vide se dobro problemi malog, bolesnog, nemoćnog čovjeka. Treba ukazati na njih. U Berlinu... Puli... Zagrebu.. Brodu...

Sonja BRELJAK

posjeti nas na MIGRApolisu

Izgubljeni i ostvareni snovi

Godišnji odmori završili. Sad treba „zasukati rukave“. Po svim razinama. Gledam školski kalendar... ovdje je to tako, svako malo ima nekih prekida i školskih slobodnih dana.Tako će skoro... u listopadu... dvotjedno jesenje ferije. Pa onako glasno razmišljam... mogli bi se odvesti do Zagreba i Slavonije. Neke ostarjele rođake nisam dugo vidjela.

BERLIN JE MOJ ZAKLON

Ima tome poprilično kako u Berlinu upoznah naše ljude porijeklom iz Slavonskog Broda. Vode neki od njih ovdje humanitarnu udrugu naziva Zavičajni klub Brođani. Pa pratim redovito sve njihove aktivnosti. Prirede kakvu veselu zabavu.

Zajedno preskočili zid

Prelijepi berlinski dani s kraja prošloga tjedna.

Subota i nedjelja ... sunčane, tople... vedre,kao rijetko kada u ovo doba godine.

Poput kakva dana u sred ljeta!

A u Berlinu sve na nogama. Pa sad... pravo rečeno, ovdje je, iz bilo kojeg razloga... a njih je obično i svakodnevno... baš puno, uvijek sve nekako na nogama.

Brod je zakon

Vruće brodsko ljeto. Vratih se iz Njemačke, gdje sam boravio neko vrijeme. Tamo mi je bila potrebna jakna. Teško je sada nekoga u Brodu uvjeriti da je to istina. I nije mi do nekog uvjeravanja. Traži se hladovina ...što deblja to bolja.

Sjedim u jednom od brodskih kafića. Moj sugovornik je Marko. Marko već 36 godina živi u Australiji. U Brodu je samo u prolazu. Došao na groblje ...pokazati djeci rodno mjesto ...obići jako rjetku daljnju rodbinu.

Išli smo zajedno u školu ...putovali vlakom ...proveli dosta vremena zajedno. Već u to vrijeme, Marko je znao da će ići u Australiju. Tamo je već boravio njegov brat.

Nekako zajedno smo napustili Brod. Bilo je to početkom 70-tih. Ja sam otišao u Njemačku, a Marko se uputio u daleku Australiju. Zabavljeni životom u novim domicilima, prekinuli smo svaku vezu. Čuo sam da se oženio, rastao...

Sreli smo se krajem 70-tih. Dugo smo razgovarali o prilikama u Njemačkoj i u Australiji ...o načinu života. Marko je imao daleko više tema za ponuditi, jer Australija je veća nepoznanica od Njemačke.

Očito i sada ima potrebu ispričati svoju priču. Sve te priče su nabijene nostalgijom, razočarenjima, sve se pričaju u molu.

Kod Marka je nešto drukčije. Gotovo nikakvih emocija, moram često postavljati potpitanja. I moram koristiti drugi rječnik. Ne onaj klasični iseljenički.

Za mene je to velika razlika ...gotovo nepoznati jezik. Jer kada iseljenik na primjer kaže ...kod nas ...onda je to ...kod nas u Hrvatskoj. Kod Marka je to obratno. Hrvatska je ...kod vas, a Australija je ...kod nas

.

Marko se integrirao. Definirao je svoj položaj. Pitam ga osjeća li se Australcem.

U neku ruku sam ja tipični Australac ...odgovara ravnodušno.

Opet moram potpitati. Zanima me koje su osobine tipičnog Australca.

Nema nikakvih osobina, po kojima možeš prepoznati Australca. Svima je zajedničko da potiču iz drugog dijela svijeta. I svima je zajedničko da su ih životne prilike natjerale na to. Sudbina nam je odredila to mjesto pod suncem, kao zajedničku domovinu.

Moja žena je iz Armenije. Njeni roditelji još uvjek plaču za starim krajem. I moj brat ...umro je prošle godine ...stalno je tugovao za Hrvatskom. U početku nije smio dolaziti, a onda je negdje sredinom devedesetih otišao tamo na godišnji odmor. Bio je razočaran s onim što je tamo doživio.

Ja sam odlučio živjeti u Australiji. Ali ...živjeti ...ne prebivati. Prihvatio sam Australiju, iako se ne mogu s njom identificirati. Ma ne treba meni neki kulturološki identitet.

Nisam djecu zamarao pričom o hrvatskim korjenima i Lijepom našom. Primio sam australsko državljanstvo. Hrvatskog nemam. Možda sam trebao, ali ...jebiga!

Zanima me koliko ostaje u Brodu. Kako je organizirao boravak.

To je obiteljski pothvat. Posjetili smo „stari kontinent“. Cilj našega puta je Beč. Odatle pravimo izlete u Rim, Madrid, Oslo, Varšavu... Hrvatska i Armenija su na popisu, samo zbog moje žene i mene.Nemam bliže rodbine, pa smo posjetili Dubrovnik, Split, Zagreb...

Moram priznati ...takvu priču nisam još čuo. I sam sam dovoljno pragmatičan, prihvačam realnosti ...ali ovo mi je previše.

Zanima me šta je to ...koja je to snaga, koja od ljudi pravi aparate, imam osjećaj da to neću saznati. Ne sada po ovoj vrućini ...ne danas.

Prilaze nam mladić i djevojka. Marko nas upoznaje ...njegova djeca. Razgovor se nastavlja na hrvatskom. To me čudi.

Nisam ih ja učio. Htjeli su sami. U kući govorimo engleski. Znaš ...kasno sam se oženio. Prvi brak je propao. Ja sam kriv. Žena bila Talijanka, a ja Hrvat. Veliki Hrvat. Za brak i obitelj u Australiji nije bilo dobro...

Odjednom sam shvatio. Ponosan sam na Marka. Razgovaram sa velikim Hrvatom. Najvećim, kojega sam dosada upoznao. I bez grba na prstenu, bez kravate s nacionalnim obilježjima, bez ruke na grudima kod intoniranja himne.

Kod svoje djece pobudio je zanimanje za Hrvatsku svojim ponašanjem. Uzoran je suprug, brižni roditelj. Obitelj mu je sve. Pravi Hrvat.

Opraštam se s Markom. Izmjenjujemo e-mail adrese, brojeve telefona... Pitam ga kada ponovo namjerava doći.

Ne znam stari! Možda nikada više! Daleko je to!

Pade mi na pamet kako nam je Marko u školi govorio o svojim planovima za budućnost. Znao je da ide u Australiju, ali o Australiji je znao malo. Jedino što je dobro znao o Australiji je bilo ...daleko je to.

Daleko je ...ali Marko je stigao.

Emil Cipar

Posjeti nas na migrapolisu

australija... daleko je to

Vruće brodsko ljeto. Vratih se iz Njemačke, gdje sam boravio neko vrijeme. Tamo mi je bila potrebna jakna. Teško je sada nekoga u Brodu uvjeriti da je to istina. I nije mi do nekog uvjeravanja. Traži se hladovina ...što deblja to bolja.

Sjedim u jednom od brodskih kafića. Moj sugovornik je Marko. Marko već 36 godina živi u Australiji. U Brodu je samo u prolazu. Došao na groblje ...pokazati djeci rodno mjesto ...obići jako rjetku daljnju rodbinu.

Išli smo zajedno u školu ...putovali vlakom ...proveli dosta vremena zajedno. Već u to vrijeme, Marko je znao da će ići u Australiju. Tamo je već boravio njegov brat.

Nekako zajedno smo napustili Brod. Bilo je to početkom 70-tih. Ja sam otišao u Njemačku, a Marko se uputio u daleku Australiju. Zabavljeni životom u novim domicilima, prekinuli smo svaku vezu. Čuo sam da se oženio, rastao...

Sreli smo se krajem 70-tih. Dugo smo razgovarali o prilikama u Njemačkoj i u Australiji ...o načinu života. Marko je imao daleko više tema za ponuditi, jer Australija je veća nepoznanica od Njemačke.

Očito i sada ima potrebu ispričati svoju priču. Sve te priče su nabijene nostalgijom, razočarenjima, sve se pričaju u molu.

Kod Marka je nešto drukčije. Gotovo nikakvih emocija, moram često postavljati potpitanja. I moram koristiti drugi rječnik. Ne onaj klasični iseljenički.

Za mene je to velika razlika ...gotovo nepoznati jezik. Jer kada iseljenik na primjer kaže ...kod nas ...onda je to ...kod nas u Hrvatskoj. Kod Marka je to obratno. Hrvatska je ...kod vas, a Australija je ...kod nas

.

Marko se integrirao. Definirao je svoj položaj. Pitam ga osjeća li se Australcem.

U neku ruku sam ja tipični Australac ...odgovara ravnodušno.

Opet moram potpitati. Zanima me koje su osobine tipičnog Australca.

Nema nikakvih osobina, po kojima možeš prepoznati Australca. Svima je zajedničko da potiču iz drugog dijela svijeta. I svima je zajedničko da su ih životne prilike natjerale na to. Sudbina nam je odredila to mjesto pod suncem, kao zajedničku domovinu.

Moja žena je iz Armenije. Njeni roditelji još uvjek plaču za starim krajem. I moj brat ...umro je prošle godine ...stalno je tugovao za Hrvatskom. U početku nije smio dolaziti, a onda je negdje sredinom devedesetih otišao tamo na godišnji odmor. Bio je razočaran s onim što je tamo doživio.

Ja sam odlučio živjeti u Australiji. Ali ...živjeti ...ne prebivati. Prihvatio sam Australiju, iako se ne mogu s njom identificirati. Ma ne treba meni neki kulturološki identitet.

Nisam djecu zamarao pričom o hrvatskim korjenima i Lijepom našom. Primio sam australsko državljanstvo. Hrvatskog nemam. Možda sam trebao, ali ...jebiga!

Zanima me koliko ostaje u Brodu. Kako je organizirao boravak.

To je obiteljski pothvat. Posjetili smo „stari kontinent“. Cilj našega puta je Beč. Odatle pravimo izlete u Rim, Madrid, Oslo, Varšavu... Hrvatska i Armenija su na popisu, samo zbog moje žene i mene.Nemam bliže rodbine, pa smo posjetili Dubrovnik, Split, Zagreb...

Moram priznati ...takvu priču nisam još čuo. I sam sam dovoljno pragmatičan, prihvačam realnosti ...ali ovo mi je previše.

Zanima me šta je to ...koja je to snaga, koja od ljudi pravi aparate, imam osjećaj da to neću saznati. Ne sada po ovoj vrućini ...ne danas.

Prilaze nam mladić i djevojka. Marko nas upoznaje ...njegova djeca. Razgovor se nastavlja na hrvatskom. To me čudi.

Nisam ih ja učio. Htjeli su sami. U kući govorimo engleski. Znaš ...kasno sam se oženio. Prvi brak je propao. Ja sam kriv. Žena bila Talijanka, a ja Hrvat. Veliki Hrvat. Za brak i obitelj u Australiji nije bilo dobro...

Odjednom sam shvatio. Ponosan sam na Marka. Razgovaram sa velikim Hrvatom. Najvećim, kojega sam dosada upoznao. I bez grba na prstenu, bez kravate s nacionalnim obilježjima, bez ruke na grudima kod intoniranja himne.

Kod svoje djece pobudio je zanimanje za Hrvatsku svojim ponašanjem. Uzoran je suprug, brižni roditelj. Obitelj mu je sve. Pravi Hrvat.

Opraštam se s Markom. Izmjenjujemo e-mail adrese, brojeve telefona... Pitam ga kada ponovo namjerava doći.

Ne znam stari! Možda nikada više! Daleko je to!

Pade mi na pamet kako nam je Marko u školi govorio o svojim planovima za budućnost. Znao je da ide u Australiju, ali o Australiji je znao malo. Jedino što je dobro znao o Australiji je bilo ...daleko je to.

Daleko je ...ali Marko je stigao.

Emil Cipar

Posjeti nas na migrapolisu

ALICE IM WUNDERLAND

planirano ...neplanirano

Sjećam se još uvijek sasvim dobro kako je nekada izgledao naš godišnji odmor i ljetovanje. Ima tome skoro dvadesetak godina. Naša tvrtka bi podijelile dodatak za ljetovanje, takozvani regres. A mi bi, obiteljski, organizirano, što bi se nekada reklo ... preko sindikata, proveli desetak dana u odmaralištu koje je pripadalo poduzeću u kojemu smo radili.

OBILJEŽENI ZA ŽIVOT

Odem uvjek na roditeljske sastanke, tako i u ovoj školskoj godini. Svi su ovdje skoro u isto vrijeme. I traju!...

...Tamo negdje prije nekih 15-16 godina, na prvi takav roditeljski susret, ode ponajprije jedanput moj suprug. Pa nakon što taj povjesni sastanak roditelja ondašnjih prvašića potraja više od tri sata, izjavi:- Bilo je to prvi i zadnji puta!

sunce stvarno sja

I sunce stvarno sja

Prvi dani u Hrvatskoj prolaze jako brzo. Posla je puno, ali nekako ide, sve se rješava, ne uvijek po planu, ali rješava se. Ja sam još gost kod sestre i šogora i ona tri dana u kojima se najmiliji gost transformira u dosadni balast, već su odavno prošla, ali oni me još trpe. Odnosi sa sestrom i njenom obitelji su uvijek bili super, ali nije teško imati super odnose na udaljenosti od 1400 kilometara.

Njemačka ...zaboravi ju!

Možda je naslov provokativan, ali provocirati mi stvarno nije nakana. Ja hoću samo olakšati donošenje odluka, hoću se osloboditi ustaljenih navika, hoću stvoriti novu bazu podataka, a sva iskustva potisnuti u stranu, jer ona mi ovdje nisu od velike pomoći. Hrvatska je druga zemlja, tu su drugi običaji, drugi ljudi, drugi zakoni...

Brođani u Berlinu

Upoznati i susresti u Berlinu „Brođane“, najbolje je što vam se može dogoditi. Ispred su predsjednik Ivan Bitunjac i dopredsjednica Elizabeta Kopić a iza, tridesetak sličnih dobrotvornih zanesenjaka. Točan naziv udruge? Zavičajni klub „Brođani“ e.V Berlin. Starost? Samo što nisu postali punoljetni! „Riječ-dvije“ o sadržaju te skore punoljetnosti prepustismo predsjedniku Ivanu Bitunjcu.

odluka za život

-zapis iz Berlina-

rekoh da

Prelijepi svibanj je minuo. Skoro će i ljeto. Već po običaju koji vlada posljednjih godina kako su nam djeca, donesena u Njemačku u naručju ili vođena za ruku, stasala i odrasla, svake godine se najavi pokoje vjenčanje što se tijekom ljeta ima obaviti u rodnom kraju i zavičaju.

IŠLA BIH DOMA..

-zapis iz Berlina-

Kad sam bila dijete, nisam baš, pravo rečeno, previše znala o pojmu „Gastarbajter“. Sjećam se da je Dajana, djevojčica iz mojeg razreda u osnovnoj školi, imala oca koji je radio negdje u Austriji. Bila je uvijek fino odjevena, imala lijepe olovke i bojice. Čak u to doba i olovku što briše tintu naliv-pera! Kako smo mi druga djeca zavidno gledala te lijepe školske sitnice.

kultura koju nemamo

Nismo mi za Europu

Hodnik policijske uprave u Slavonskom Brodu. Nas desetak čeka pred vratima na kojima piše Osobne iskaznice. Na tim vratima piše i što je sve potrebno priložiti uz zahtjev. To sam popisao dan ranije, a sada, bar ja tako mislim, imam sve što je potrebno. Prvi na redu je gospodin u trenirci sa hrpom papira u ruci. On nešto nije zadovoljan

izgubljeni snovi

IZGUBLJENI SNOVI

Čisto, jutarnje berlinsko nebo s kraja lipnja, moglo bi biti nagovještaj nešto ljepših, ljetnih dana. Prevari nas vrijeme, dade nam toplinu tamo negdje još oko Uskrsa, pa poslije toga tek škrto sunce pogleda na nas. Tako bi i prošloga tjedna. Hoće-neće. Prevrtljivo. I događaji slični tome.

Neka prijatelja

-zapis iz Berlina-

Prohladan subotnji dan s početka lipnja u Berlinu. Nekako svjež vjetar. Zna to ovdje biti. Sjećam se, ima tome 13-14 godina... u Berlin dolazio pokojni papa Ivan Pavao II pa mi svi redom i sa svom djecom išli na povijesni Olimpia stadion. Tamo je bio susret i misa. Papa stigao na stadion u papamobilu. Izvrstan, nezaboravan doživljaj.

jacky postaje Čuko (1)

kako početi

Ne znam kako početi ovu priču. -Pa svaka priča počinje od početka, reći će učeni i manje učeni ljudi. Znam, znam, nije mi ova priča prva, ali ova je nekako posebna. Tu su početak i kraj tako zamršeni, da ih ne možeš razdvojiti da ga jebeš. Hočeš početak, ali kraj se „zalijepio“, pa ih ne možeš prepoznati kao takve. Svejedno ja ću nekako pokušati: Pa, onda:

jacky postaje Čuko (2)

A kako se zove pas

I ...od toga dana, kada je sunce izgledalo kao nagriženi keks, naš se život iz korijena promjenio. Sve je bilo podređeno Čuki, koji je još uvjek bio Jacky, ali sam ja pokušavao nekako, bar za internu upotrebu uvući -Čuko.

Grad u kojemu smo živjeli je grad sa puno zelenila. Nastao je u velikoj reformi komunalne uprave sedamdesetih godina. Nekoliko manjih gradova stavljeno je pod jednu upravu, a prostor između njih je ostao kao poljoprivredno zemljište;-šume, livade, oranice... Ulica u kojoj smo stanovali bila je uz taj „zeleni prostor“, pa je to bilo jako zgodno. Počeo sam, nekoliko puta na dan izlaziti s Čukom u prirodu. Do tada sam isto tako često šetao tim livadama i poljima, ali dotada, nekako nisam registrirao vlasnike pasa, kao niti njihove ljubimce.

Već pri prvom izlasku na „Livadu“, Čuko je upoznao društvo. Oko desetak pasa, raznih pasmina, velikih, malih... Ja sam upoznao pripadajuće vlasnice, rjeđe vlasnike...

-A kako se zove pas? Bilo je najčešće pitanje. Ja sam pokušao „prodati“ Čuko, ali to je bila katastrofa. Ako Nijemci nešto nemogu izgovoriti, onda su to Krk i Čuko. Oni jadnici, koji su proveli godišnji odmor na Krku, na pitanje ...gdje su bili, odgovaraju većinom: -Na jednom otoku u blizini Rijeke. Oni rijetki, koji pokušaju izgovoriti Krk, imaju ogromnih problema. Onaj „rolajući“ r, ne paše između dva suglasnika. Najčešće to ispadne Krik, ili Krrrrrk, tako da moraš pitati ...gdje, gdje? Nakon toga dobiješ odgovor: -Ma, na jednom otoku, u blizini Rijeke.

On je sad u takvoj fazi

Tako je bilo i sa Čukom. Nakon što sam nekoliko puta ponovio ...i bezuspješnog pokušaja da se to izgovori, a i onda je najsličniji izgovor bio neki:-tšuko, odustao sam. U društvu je bio ...Jacky, a kada smo bili sami, bio je ...Čuko. To nije imalo utjecaja, na njegovu samopouzdanost. Ja nisam htio baš do kraja biti nezahvalni gost u Njemačkoj. Bilo je dosta da se sinovi zovu Kruno i Krešo, a žena Biserka. To im je zadavalo dovoljno problema u izgovoru, pa da ih sada još zajebavam s Čukom, bilo bi previše. A uz to, bilo mi je to društvo simpatično. Socijalni kontakti nisu nedostajali. Ljudi iz različitih socijalnih slojeva, okupljeni u ljubavi prema životinjama... Novo, dragocjeno iskustvo... Iz tih poznanstava, rodila su se i poneka prijateljstva. S vremenom smo ustanovili da imamo više dodirnih točaka, pa su i razgovori trajali dulje. Čuko je isto tako sa svoje strane sklopio prijateljstva. Budući da su njegovi kriteriji bili nešto drukčiji, nije se to uvjek poklapalo.

Čuko je cijepljen protiv svih mogućih bolesti, ugrađen mu je čip sa JMB-om, dobio je putne isprave ...naravno da u njima stoji Jacky. Ja sam to nekako progutao, kao i mnogo toga dotada. A bilo je i dosta drugih problema, koje je valjalo rješavati. Predstojio je i pubertet, pa se valjalo pripremiti za to, a trebalo je Čuku naučiti piškiti muški ...onako da digne nogu uz stablo, a ne da čučne kao curice. Dobro ...Jacky može piškiti kako hoće, ali Čuko to mora činiti, kako to priliči muškarcu. Nisam mu mogao pomoći ni u pubertetu, jer nisam niti sam imao nekih iskustava. U doba mojega puberteta bili smo tako siromašni da si ja nisam mogao priuštiti niti pubertet. Kroz njega sam prošao neprimjećeno. Isto tako, nisam si mogao priuštiti niti razne „faze“, koje su naša djeca imala, ili još uvjek imaju u izobilju. -On je sad u takvoj fazi, moraš to shvatiti! I ja sam uvjek shvaćao, jer naglasak je bio na ...moraš!

moram pitati Čuku

Čuko i ja odvajali smo se jako rijetko, i ako ...onda na kratko vrijeme. Svaki susret i nakon najkraćeg rastanka slavio se. Čuko je postao dijelom moga bića, a nadam se ...i ja njegovoga. Bezbroj pametnih, mudrih savjeta iz pera najvećih autoriteta iz područja pseće psihologije, postali su manikulatura. Čuko i ja imamo svoje mišljenje o tome i nerado ih prihvaćamo. Prije nego nešto zajednički poduzmemo, razgovaramo o tome, razmotrimo razne aspekte i onda donosimo odluku. Bude tu i nesporazuma, jer naša okolina nema uvjek razumjevanja za naše dijaloge. Međusobno pogledavanje, sumnjičavo klimanje glavom, još su najbezazleniji oblici toga nerazumjevanja. Ako, na primjer, nekome kažem: -moram pitati Čuku!, ili ...ne znam što će Čuko reći na to! ...onda je najčeši komentar ...šutnja, a u izgovorenom obliku bilo bi to ...ovaj nema tri čiste, ili ...ovaj nema sve koze na broju.

Kako rekoh grad u kojem smo živjeli, nastao je „na papiru“. Ni nakon trideset godina postojanja nije pronašao svoj identitet. Manji gradovi, koji su tom prigodom nestali, imali su svoje korjenje, svoju povjest, svoje ja ...kako bi se to moglo reći. Svaki pokušaj da se to nekako objedini, neslavno je propao. Otpori su bili ...i još uvjek su ogromni.

Scheiss egal

Dakle ...grad koji traži svoj identitet ...čovjek koji traži sam sebe i pas ...koji jednostavno traži svoje mjesto i svoju sigurnost, postali su nedjeljiva cjelina. Sve bi to bilo o kay, ali u toj kombinaciji je pas bio ...Jacky, a to mi se, kako rekoh nije sviđalo. Dogodilo se još, da nam makroekonomske prilike nisu išle na ruku. Mirovina je imala sve manju kupovnu moć, troškovi života rasli su neuobičajeno brzo, pa je tema za razgovor o budućnosti, bilo više nego dovoljno.

Bilo bi idealno, kada bi postojalo neko mjesto, u kojemu bi svi nekako našli sebe, imali sigurnost i osjećali da nekako tu pripadamo. Možda je Hrvatska moguće rješenje. Počeli smo razmišljati o tome. Čuko i ja smo to nekako prihvatili, ali okolina nije uopće imala razumjevanja. -Pa ti si potpuno poludio! Gdje ćemo sada nakon toliko godina počinjati iznova! Pa mi više ne pripadamo tamo, mi smo se otuđili! Zar ti to ne možeš shvatiti?

Znam da smo se otuđili, znam da smo otišli. Ali niti nakon tridesetipet godina nismo stigli nikamo. Ueberall und nirgends. Možda bi ipak vrijedilo pokušati.

Da priču skratim ...mi smo pokušali. To jest učinili smo to Čuko i ja. Žena će doći kada dobije mirovinu, a djeca niti ne pomišljaju psima dati ime Čuko. Oni su rođeni u Njemačkoj, pa je to i razumljivo.

Dakle Čuko i ja smo se vratili u Hrvatsku. Oprezno, oprezno, da ne učinimo bilo kakvu nesmotrenu grešku, koja bi pokvarila budući suživot, učimo hodati. Na pitanje kako se zove pas ...odgovaram ...Čuko! Ali, pa svi se psi zovu ćuko. Da, ali ovo je Čuko sa velikim Č. Opet nerazumijevanje, ali sada mi je to svejedno. Scheiss egal!

Ovo je priči kraj. Za mene i Čuku ona tek sada počinje. Imamo osječaj da sam ja našao sebe, a Čuko može biti nesmetano Čuko.

I to je to!

emil cipar

foto by emil cipar