Čija sam ja?

Pripovjedao mi nedavno kolega da zdušno radi na izradi svojeg rodoslovlja. Putem računala. Posjeduje, naime, program koji mu pomaže da uspostavi i poveže rodoslovno stablo svoje obitelji i više generacija unazad. Zadivljujuće!
Tako je stigao do iznenađujuće velikog broja bliže i dalje rodbine za koju nikada prije nije znao. Neke od njih potom upoznao, povezao, zbližio. Osjećaj pripadnosti, ukorijenjenosti se produbio. Važno je to, znam iz iskustva.

To je moje bolno mjesto. Kad se ono kod nas prije više od deceniju i pol, dogodio rat, obitelj se rasula po cijelom svijetu. Roditelji poumirali, jedno prije, drugo poslije rata. Brat se skrasio u dalekoj Americi. Obitelj dvojice ujaka po Slavoniji, Njemačkoj i Istri a dvojice stričeva u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
S nekima održavam vezu a o drugima znam tek neke općenite stvari pohranjene u sjećanju. Sve u svemu, vrlo malo. Da o generaciji rodbine koje koljeno iza i ne govorim. Ponekad se u tom smislu osjećam kao izgubljena, osakaćena.
Kao da je dio mene otkinut. Kako sam silno patila dolaskom u Berlin poslije prinudnog napuštanja rodnog grada upravo radi tog osjećaja samoće i potrebe pripadnosti nekomu, nečemu. Stvari koje su prije bilo prirodne, razumljive, odjednom nestale.
Nema ulica poznatih iz djetinjstva.
Ni ljudi koji su poznavali baku ili dida, oca ili mamu. A ni moje sjećanje tako daleko uvijek ne doseže. Manjkavo je. Tek pamtim kako su, dok bijah još manja, ljudi često, i ne imajući potrebu znati mi ime, upoznavanje potvrđivali riječima:-Aaa, ti si Stipina mala! Ili su, a bijah već odrasla i s diplomom u rukama, svojevrsno prepoznavanje još zaključivali tvrdnjom: - To je Marijina kći! Slušajte, znalo je to ponekad, osobito kad vam je 20 ili trideset godina, uistinu ići na nerve.
Nekako, kao da si stalno mali, dijete. Činilo se, nikako izići iz sjene. Postati poseban. Odrasla osoba.
 Kako sad osjećam nestanak roditelja!
Za njemačke, a možda i hrvatske pojmove, imam veliku obitelj. Četvero djece. Punu kuću. Sad sam odrasla osoba. I nisam, na žalost, u stvarnosti više ničije dijete. Pa sad tek znam kako čaroban i poseban, jedinstven i neponovljiv, bijaše taj osjećaj.
Fali, brate.
I boli.
A nedostaje mi i grad. I poznati ljudi. Od našeg gradića od 35 tisuća stanovnika, mi se našli u metropoli od 3,5 milijuna stanovnika Berlina. Pa se ti identificiraj i osjeti pripadnost u tolikom gradu! Punom nepoznata svijeta. Prava suvremena džungla!
 Jedne prigode, vozimo se podzemnom berlinskom željeznicom. Vlak stao na jednom od stajališta. Vrata se otvorila. Jedna poznata glava proviri i reče: Jeste li vidjeli Pericu Antunovića? Čekam ga po dogovoru na ovoj stanici! Mi uglas rekosmo: Nismo! Dobro, Bog!, reče lice poznato od prije rata i nestade sa vidika. Sve potrajalo tek par sekundi.
Vrata se zatvoriše i vlak nastavi vožnju. Mi se nasmijasmo slučajnosti u kojoj nas u višemilijunskom gradu sasvim slučajno susrete poznato lice pa upita za poznatu osobu. Sjećanje na taj događaj, uvijek mi izmami osmijeh. U trenutku se činilo kao da je grad mali poput našega, a i mi kao da smo doma. Prepoznati i prepoznatljivi. Treba to ljudima. Poput hrane svagdašnje.
 O identifikaciji, identitetu i pripadnosti, bi riječi i za duhovne obnove održane u Berlinu uoči četvrtog adventa. Don Ante Mateljan, profesor dogmatike, teološki i filozofski je vrlo temeljito i zanimljivo prišao ovom problemu koji i mene muči.
Kad izgubiš roditelje, dom, grad, zemlju, poznanike, prijatelje, cijeli jedan život, nije ni čudno da muči. Dugo se pitaš, gdje sam, odakle, kuda pripadam, kamo idem, čiji sam ja uostalom? Poljuljana samouvjerenja, izmaknuta tla pod nogama, ratom uništene egzistencije, ovog se pitanja spomenuh često posljednje decenije.

A odgovor stvarno leži sasvim blizu. I oslobađa. Tješi. Miluje. Podupire. Snaži. Pokreće. Čija sam ja? Čiji smo mi? Voditelj duhovne obnove veli: Božji! Na kraju krajeva, uvijek- Božji! Stvarno utješno!
S veseljem ću skoro, sa našim crkvenim zborom zapjevati:- Tiha noć, sveta noć. Pjeva svet, rajski svijet, slaveć Boga, tješeći nas, lijepih anđela ori se glas: Došao Isus je spas, došao Isus je spas...