Otvorite vrata djetetu

Kakav tjedan! Zavrtjelo mi se u glavi od brojnih događaja. Ali nije dovoljno samo vidjeti i čuti. Treba o događajima i pisati. To se očekuje od novinara, zar ne? A zbivanja sustižu jedna druga. Pa daj ti to stigni! Upalismo i treću svijeću na adventskom vijencu.
 Pa ako su vrijeme do prve svijeće adventskog vijenca označile proslave obljetnica udruga berlinskih hrvata, pa potom vrijeme do drugog adventa obilježila
priznanja i susreti u Veleposlanstvu RH, može se reći da je vrijeme do trećeg adventa i upaljene treće svijeće, na neki način pripalo djeci i mladima. Ponajprije, nešto malo okašnjeli sveti Nikola pojavio se pred djecom u crkvi svetog Sebastiana, sjedištu Hrvatske katoličke misije u Berlinu.
Nije stigao prije. Šta ćeš! Dobro da je ikako i došao u ovo krizno vrijeme. No, nije tu problem. Problem je što slikajući i prateći već desetak godina proslave svetog Nikole u Berlinu, svojim okom i okom kamere zamjetim sve manji i manji broj djece.
 A kakva je nekada znala biti gužva u dvorani HKM-a u Stresemannstrasse! Sjetiće se toga i djeca i roditelji i svećenici koji su nekada djelovali u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Berlinu. A sada? Ni stotinjak djece na proslavi svetog Nikole.
Slično za školske božićne priredbe. Istovjetno u Hrvatskoj dopunskoj školi. Nekako, kao da je i nas uhvatila opća bolest ovoga grada. Nije to svinjska ili neka ina, moderna gripa. Već opći pad nataliteta. Sve je manje i manje djece.
Računaju naime da će u ovom gradu za par godina, svaka treća obitelj biti samačka. A opet, kao pandam toj spoznaji i manjkavosti, stoji s druge strane porazna statistička činjenica da u Berlinu svako četvrto dijete živi u siromaštvu.
 Možda Njemačka i Berlin, imaju na papiru vrhunski razrađenu politiku prema obiteljima, djeci, mladima. Ne sporim. No, tvrdim, iz onog što vidim, osjetim i svakodnevno doživim, da se dobre namjere te politike ne dotaknu uvijek obitelji kao osnovne društvene ćelije. Niti ustanova koje se djecom bave. A s njima se ovih dana intenzivno susrećem.
Naime, vrijeme je za upis našeg osnovnoškolca u neku od berlinskih gimnazija. Po četvrti puta ponavljamo jedno isto gradivo. Pa nekako kod svakog djeteta u ovo predbožićno vrijeme i nešto poslije, nastane opće razmišljanje što odabrati. I škole otvore svoja vrata pa radoznali i zdvojni roditelji, poput nas, obilaze, osluškuju, gledaju.
 Obiđem i ja... Ponajprije one najbliže, gimnazije Charls Darwin, Max Planck, pa potom John Lenon i Datha gimnaziju. Svaka od njih u građevini staroj stotinu godina. Stanje više nego jadno. A u centru Berlina. Podsjećaju na školske zgrade u Bosni i Hercegovini s početka sedamdesetih godina.
Za državne škole nema novaca. A oni koji primaju radničke plaće ili žive od državne skrbi, nemaju novaca za škole drugačije potpore. Pa se takvo stanje vrti u krug. I generacije djece, kojima ne pružamo dovoljno pažnje i odgovarajuće uvjete učenja, prolaze. Ali ne bez posljedica. Vide i oni da dječiji svijet u sustavu društvenih vrijednosti, ne stoji baš jako visoko.
 Požalih se prijatelju u Domovini na stanje berlinskih gimnazija koje pogledah i u koje treba upisati dijete. Zgrade, učionice, vrata, stubišta, sve više sliči na zatvorske a manje na školske prostore. Vapi za renoviranjem i obnovom. Veli mi prijatelj: -Pa dobro, ali važan je sadržaj!
Ne sporim. No kad je tako, zašto onda birokratski sustav, točnije parlamentarni zastupnici, članovi ministarstava, vlade, stranaka, sjede u friško renoviranim ili potpuno novim građevinama?!
Provirim ponekad u odaje Reichstaga pa vidim kako dobro renoviranje čini čuda ili u nove zgrade vlade i parlamenta oko Reichstaga gdje sve sija od miline. Je, važan je sadržaj, slažem se. Ali i taj ljepše izgleda u ljepšem pakovanju. Pa bi i usvajanje novih znanja i sadržaja, boravak djece u školama bio lakši, brži, kvalitetniji, udobniji, poželjniji, privlačniji i odraslima i djeci, da je prostor koji ih okružuje, prilagođeniji i uređeniji.
Sustav se spotiče tamo gdje je, budućnosti radi, najmanje poželjno. Javljaju mediji ovih dana o donošenju odluke o nostrificiranju diploma stranih visokoškolskih ustanova za migrante koji žive u Njemačkoj a došli su iz zemalja koje nisu u Europskoj uniji.
Odluku su donijeli ali stupa na snagu tek 2011. godine. Kakva brzina! Za mnoge koji su ovdje- prekasno. Ipak, takva odluka govori da su Nijemci zabrinuti statističkim pokazateljima o manjku kvalificiranih stručnjaka, te o demografskim podacima koji govore da će za deset godina ova zemlja imati tri milijuna manje mladih do 25 godina nego li danas.
Porazna demografska slika prijeti da se vrati i udari poput bumeranga. Ne poklanja se dovoljno pažnje djeci i mladima. Pa kad i oni odrastu i postanu roditelji, žive naučenom logikom po kojoj je izgleda odraslo biće važnije i ima prednost pred djecom.
 Ono što učini najmanjem od ljudi, meni si učinio, riječi su koje žive više od dvije tisuće godina. Ne čuju se danas dovoljno. Uz upaljenu treću svijeću na adventskom vijencu, i poruka je:- Samo što nije Božić. Otvorite vrata djetetu. Nosi radost. I spasenje.
 Sonja BRELJAK