ostajte ovdje

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba

Neće vas grijat' ko što ovo grije; 

Grki su tamo zalogaji hljeba

Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Tko ne zna ove stihove. Zov domovine ...suze za rodnom grudom. Koliko su mi puta ...za vrijeme moga iseljeničkog života ovi stihovi pali na pamet. Imao sam osjećaj da nam to domovina poručuje ...zove svoje kćeri i sinove.

Ali pjesnička duša je jedno, a život je drugo. Dogodi se da ne možeš ostati, da se moraš izložiti tuđem suncu, da moraš zagristi gorki kruh, udaljiti se od svoga najbližega.

Dugo sam vjerovao da nas domovina željno očekuje. Jeo gorki kruh i smrzavao se na tuđem suncu. Kada su one dvije tri godine, koje su bile zacrtane kao maksimum boravka u Njemačkoj odavno prošle, primjetih da i nije tako hladno i da kruh svagdašnji baš nije tako gorak.

Ali prilike za povratak nije bilo. Previše sam ušao u drugi život ...previše se udaljio iz starog. Otišao sam, a nigdje nisam došao. Ona ploča, koju ostavih u domovini ...na kojoj piše ...vraćam se odmah ...izblijedila.

Nikoga u stvari više ni ne zanima što na njoj piše.

Država iz koje sam otišao na rad u Njemačku, nije me više trebala. Nije mi to nikada stavila jasno do znanja, ali sam osjećao da me ne treba. Nisam joj to ni zamjerao, jer tko ima koristi od disidenta, buntovnika...

Kako dočekah Hrvatsku, ne moram pisati, jer mislim da je to svakom poznato. Taj osjećaj da imamo svoju zemlju, svoje sunce, svoje more, koje ne moramo dijeliti.

Nisam to niti sanjati mogao.

Domovina bila u ratu ...u nevoljama. Ali ...domovina bila jedno. Ujediniše se sva njena djeca ...ona rasuta po svijetu i ona kod kuće i otjeraše neprijatelja.

I domovina zove svoju djecu ...vratite se na ognjište!

Neki poslušaše ...vratiše se. Ponesoše sobom svu ušteđevinu, oprostiše se od tuđine ...rekavši joj ...zbogom zauvjek.

Javljaju mi se ponovo. Opet su u tuđini ...razočarani ljudima, koji vode domovinu.

Ja sam se vratio. Istina ...nije me nitko zvao ...ali vratih se na svoje. Nisam očekivao suze radosnice ...nije ih ni bilo.

Shvatio sam da ...ustvari imamo svoju domovinu, ali je ...kao nova kuća ...prazna.

Treba ju ispuniti životom. Svi mi.

Nije mi još bilo jasno kako se u domovini gleda na iseljeništvo. Parole mi poznate još iz socijalizma. Rade se neki programi za iseljenike, koji nikako zaživjeti. U principu ...ništa se nije izmjenilo. Dijaspora je u skladištu, ne stoji u procesu života. Ponekad zatreba ...pred izbore ...izvuče se iz skladišta ...obriše prašina s nje.

Nakon izbora ...sve po starom.

S pravom se pitaš ...hoće li se to promjeniti.

I mene to pitanje muči, ali ne znam kome bih ga postavio. Ima li netko u ovoj državi tko jasno vidi ulogu dijaspore i kome je ona uopće poznata.

A onda se sjetim ...jebote ...pa ova država ima Predsjednika. Izabrasmo ga da bude Predsjednik svih Hrvata ...znači i Hrvata u tuđini.

On bi morao znati.

Uputih se k njemu. Ne možeš doći praznih ruku, ali živim u Slavoniji ...bogatoj Slavoniji, pa ne bi smio biti problem.

Spremih u košaru, plodove slavonske zemlje ...sve napravljeno vlastitim trudom.

Rakija od dunja, čvarci, kobasica, pekmez od bresaka i šljiva...

I uputih se Predsjedniku.

O susretu s Predsjednikom ću drugi puta.

 Navrati ovdje ponekad!
nešto o kavi s Predsjednikom možeš naći ...ovdje

emil cipar