četvrtak, 15. listopada 2009.

gdje smo, tu smo


Prošlo par godina od mojega povratka Iz Njemačke. Neopterećen predrasudama uputih se u život u Hrvatskoj. U svijetu naučih otvoriti oči ...biti kritičan prema svemu i svačemu. O svojim doživljajima pišem na različitim mjestima.
Pa tako i ovdje.

Dogovorih sa kolegicom i koautoricom ovoga bloga da ćemo pisati o istim temama iz dvaju kutova. Ona iz Berlina, a ja iz Broda.
Mislio sam da nema teme, kojoj nisam dorastao, jer sam do sada pisao skoro o svemu. Međutim ...prevarih se. Kolegica je nedavno „nagrizla“ temu o tjelesnim invalidima. Osvrnula se na nju iz berlinskog kuta.
Sada sam ja na redu. Kako žive, misle, rade... osobe sa tjelesnim invaliditetom u Brodu?
Prvi susret ...normalno ...ide preko Udruge. Udruga ima kompliciran naziv, baš kao što je i život njenih članova. Predsjednica Udruge je Gordana Mišković.
Upoznah se s Gordanom ...zakazasmo susret. Po staroj brodskoj tradiciji ...dogovorismo susret na korzu. Krasan jesenski dan.
Prošetasmo korzom. E sad tu već dođe moje nepoznavanje problema nekih sugrađana do izražaja. Prošetasmo li ...ili se provozasmo. U svakom slučaju ja pješice , a Gordana u kolicima. Nije bilo problema. Korzo je uredno popločano, prilagođeno građanima u kolicima.
Odlučismo iskoristiti lijepo vrijeme i prošetati obalom ...popularnom šetnicom. Od korza do šetnice treba preči nekoliko stepenica. Tek sada, u Gordaninom prisustvu uočih rampu. Nju je koristila Gordana. Učinila mi se preuskom, ali Gordana reče da je ova dovoljno široka i da je nagib u redu.
Šetnja obalom bila kao i svaka druga šetnja. Skoro! Ova će mi ostati dugo u sjećanju. Ne zbog toga što je pored mene osoba u invalidskim kolicima, već zbog toga što je Gordana Mišković, obrazovana, inteligentna osoba širokih svjetonazora. Može se s njom razgovarati o svemu i svačemu. Doznajem da je najveći problem osoba s invalidetom u Brodu opće nerazumjevanje sugrađana za njihove potrebe.
U Udruzi rade intenzivno na tome. Izdaju tako i časopis Zvjezdica. Pišu o svojim aktivnostima. I pišu na način da svakoga bode u oči. Svjesni su svojih prava ...odlučni boriti se za njih. I svjesni su da svoj status mogu popraviti samo jačanjem Udruge. Edukacija članova je na prvom mjestu. Edukacija u svakom obliku, ali informatika je na prvom mjestu. Ona im otvara prozor u svijet.
Za vrijeme razgovora postaje mi jasno da je međusobno nerazumijevanje i nedostatak komunikacije, uzrok mnogih nesporazuma. Ni sam nisam dosada razmišljao, kako osobe sa invalidetom ulaze u razne javne ustanove. Recimo HZZO na Trgu Pobjede. Tu uopće ne mogu ući u kolicima. Dobro ...kod pomenute ustanove nije to nikakav hendikep. Jadni su oni koji mogu ući u tu zgradu ...ali to nije sada tema.
Gordana kaže da su zakoni uglavnom u redu, ali njihovo provođenje je više nego žalosno. Često su to samo neka alibi rješenja da bi se dobile sve potrebne dozvole za gradnju. Bilo bi lijepo kada bi udruge imale pravo suodlučivanja.
To izgleda nitko ne želi.
Šteta!
A bilo bi tako jednostavno.
Udruga u Brodu je neumorna.
Mislim da njihovo stanje najbolje ilustrira jedan članak iz časopisa Zvjezdica, koji me se posebno dojmio. Radi se o izvješču radionice o zapošljavanju. Citiram ga u cjelosti:
Nakon radionice održane u Udruzi sa službenicom s hrvatskog zavoda za zapošljavanje koja nije ponudila nikakve nove niti ohrabrujuće informacije nametnula mi se samo jedna misao ...gdje smo ...tu smo!
Kad je o zapošljavanju osoba s invaliditetom riječ, stvarno nismo napravili velike korake.
No, osvrnuvši se na proteklu godinu i aktivnosti mladih osoba u udruzi, ovoj bi smo pesimističkoj i beznadnoj izreci mogli samo dati sasvim novi ton i reći: GDJE SMO ...TUUUUU SMO ...tu, u udruzi ...i sve smo obrazovaniji, educiraniji, znamo se služiti računalom i internetom, organiziramo susrete, radionice, osmišljavamo nove programe, bavimo se sportom, odlazimo na natjecanja čak i u inozemstvo, sudjelujemo u proslavi Dana grada, koncertima i predstavama...Nisu li to, ipak, veliki pomaci!? Mijenjamo li mi, ipak, i sami sebe i svijet oko sebe?
Gdje smo, onda? Pa ...tu smo! U udruzi! I radimo nešto, nismo više pasivni kao prije! Tu smo!
Ovome stvarno nemam što dodati. Od populacije od koje sam očekivao jadikovke i žalopojke ...dolaze ohrabrujuće poruke. Mogu nam svima poslužiti kao uzor.
Yes we can!
Samopouzdanje, koje zrači iz navedenog članka, moglo bi nam koristiti svima. Obamizacija u Hrvatskoj dolazi iz ove poruke. A ja mislio da oni trebaju našu pomoć.
U svakom slučaju istraživanje na ovom prilogu ...pomoglo mi. Otvorilo oči. A ja mislio ponuditi pomoć njima. Mislim da bi nam svima koristilo češče druženje.
Prilika za to je puno. Iskoristimo ih.

Nema komentara:

Objavi komentar