Upravo nekako tako... poput gornjeg naslova ...učini mi se jedan berlinski dan s početka protekloga tjedna ...poput kakve nemoguće misije.
A krenulo lijepo ... ali...čekajte...
...da ispripovijedam redom. Sve započelo sa nedavnim Berlinskim maratonom. Protrčalo, provezlo se, tih dana ulicama glavnog njemačkog grada sve skupa čak oko 60 tisuća sudionika.
Zamislite tu fantastičnu brojku!
Igrom slučaja, trasa maratona iz godine u godinu vodi upravo kroz ulicu u kojoj živim...skoro...što bi se po domaće reklo...ispred kućnih vrata. Pa sad... kako zgrada ima sve zajedno 22 kata teško je baš upotrijebiti taj domaći... topli izraz... no da se vratim na temu...
Tu negdje ispred tih „kućnih vrata“, propratih veliki broj sudionika maratona. Tek par je to kilometara prije cilja na Brandenburškim vratima. A prošli su uporni, znojni i umorni čak 42 kilometra gradskih ulica.
Među njima i jedan naš maratonac.
Možda je bio još po koji Hrvat među 60 tisuća sudionika... ne bih da, kako se to kaže... griješim dušu, no...eto... upravo ovoga bi nemoguće ne uočiti. Na njemu sve kockasto... crveno-bijelo, naravno. I hrvatska zastavica zataknuta za bicikl.
Bicikl? A radi se o maratonu?!
E, jest, upravo tako...bio je to bicikl na ručni pogon. Njega je naime ulicama Berlina kroz 42 kilometra dugu stazu provezao naš Mladen Pucarić iz Pule. Mladen je naime, dugogodišnji sudionik maratona, član pulskog Društva osoba s tjelesnim invaliditetom.
Ukratko, osoba sa uistinu teškim invaliditetom donjih ekstrema... u invalidskim kolicima. Sam je prevezao preko tisuću kilometara automobilom od Pule do Berlina. Pa još poslije toga i 42 berlinska kilometra specijalnim biciklom na ručni pogon...
Sve skupa vrijedno divljenja!
A uz to veseo, otvoren i druželjubiv čovjek kakvi ni mi, zdravi, često nismo. Ima tome više godina da je društvo kojemu u Puli pripada potražilo u Berlinu koga da se njihovim članovima za trajanja maratona malo nađe pri ruci.
Znalo ih je naime za prošlih godina, i više doći. Tom pozivu odazivali se redovito berlinski Hrvati pa pripomagali pri prijevozu po gradu i sličnim sitnicama.
U tome prednjačili članovi Zavičajnog kluba Brođani. Što ne čudi. Oni su naime dobrotvorno društvo kojemu i Nijemci svojim striktnim pravilima, priznaju općedruštvenu korist.
Tako i ove godine...kad maraton minu.... uputiše se Brođani na cjelodnevno druženje sa našim upornim maratoncem. Pa i ja za njima... Mladen vozi automobil, tu nema problema.
Svi zajedno parkirasmo u centru grada, ispred gradske vijećnice, prepoznatljive Rothe Rathaus, gdje stoluje i poznati berlinski gradonačelnik Klaus Wowereit. Mladen naime izrazio želju stići na vrh televizijskog tornja na Aleksandar Platzu.
Građevina je to koja upravo ovih dana proslavlja 40. rođendan. Sa njegove platforme, na visini od 203 metra, može se pogledati panorama grada. Cijeli grad leži vam pod nogama.
Predivan pogled za lijepa, vedra i sunčana dana.
Takav je upravo bio i ovaj kada se sa Mladenom u invalidskim kolicima nađosmo podno ove berlinske znamenitosti. Mladen radostan da će se brzim dizalom popeti tako visoko i pogledati Berlin. To mu velika želja.
I mi radosni da mu tu želju možemo ispuniti i zajedno doživjeti grad iako smo za brojnih drugih posjeta, to već par puta učinili. A da Mladenovu želju koju si svakodnevno ispuni na tisuće ljudi, neće biti moguće ostvariti, ne pade nam na pamet.
Nema šanse!- izreče gospođa koja prodaje ulaznice.
Ne vjerujem sasvim kad mi Brođani to rekoše ... pa i sama još jednom provjerih. Kako da nema šanse? Pa dizalo prostrano. Stigne na 203 metra visine za par minuta.
I platforma sa svih strana zatvorena, prostrana.
Penju se mladi, stari, mala djeca, stranci, siromašni, bogati, gladni, siti, svi redom...Pa kako onda da nema šanse? U čemu je problem...pitam... vjerujući da je po srijedi nesporazum ili nešto što je ipak moguće riješiti.
Tako saznadoh....pravilima i odredbama televizijskog tornja, zabranjen je pristup i penjanje osobama u invalidskim kolicima. Kažu, iz sigurnosnih razloga. I kažu, ako se nešto pokvari ili dogodi, kako će se takva osoba spustiti brojnim stepenicama.
Zato pravila kažu: Ne može!
Tako eto ostasmo pred vratima, u podnožju berlinskog televizijskog tornja. Mladen razočaran. Baš je to planirao vidjeti ove godine. I nama krivo.
Nekako, sramota nas.
Da dan ipak ne završi tako, pade prijedlog da prošetamo do Berliner Doma. Tamo na rijeci Spree možemo sjesti na brod i u jednosatnoj vožnji na palubi broda lijepo zajedno pogledati centar grada i brojna muzejska zdanja i kvart u kojemu su vladine i parlamentarne zgrade.
Ideja dobra. Svidjela se i gostu iz Pule. Pa mi šetajući a on upravljajući kolicima, stigosmo do lučice gdje na rijeci Spree što protiče gradom, pristaju turistički brodovi. Htjedosmo da ublažimo neuspješno osvajanje televizijskog tornja pa veselo pristupismo uz red turista. Paluba je već skoro puna. Brod samo što nije krenuo. Ali... eto ti opet problema... invalidska kolica jedva nekako preko daske do broda. Više Brođani prenijeli nego li prevezli.
No, na palubu, ne idu nikako.
Brojne, za kolica preuske stepenice. Nema druge mogućnosti za popeti se. Ostaje samo potpalublje. Pa sa osjećajem građana drugog reda, pogledasmo malo grad u vožnji rijekom Spree, iz neke žablje perspektive, kroz stakla broda.
Eto ti! Još nedavno propratih u Berlinu svjetski sportski dan za osobe sa tjelesnim invaliditetom, takozvani Paralympic Day. Pa tim povodom grad malo izanalizira kako stoji u prometu, koje pogodnosti pruža invalidnim licima. Stvarno znatne.
I naš Mladen veli: Divan je Berlin!
Ipak, neke propuste, manjkavosti, koje čine da su invalidi diskriminiranimi u odnosu na zdrave ljude, i sami osjetismo.
Sigurno da tu još ima posla. A kakvo je tek onda stanje u manjim mjestima? Ili negdje kod nas?
-Eh kakvo! Jadno.
Mislio sam da će se u tom smislu kod nas stanje popraviti nakon Domovinskog rata ...veli Mladen Pucarić.
-Ali nije!
A i kako bi... razmišljamo i mi još pod dojmom berlinskih doživljaja. O tim važnim stvarima odlučuju većinom zdravi ljudi.
A što oni u stvari znaju o potrebama i problemima onih sa smanjenim tjelesnim sposobnostima, u kolicima, slijepima...U tom smislu i sama jednom dobih praktičnu poduku ...
Prošle godine u Berlinu održani Dani bajki. Bude to svake godine.
Na ovim prošlogodišnjim tema bila bajke zemalja kroz koje protječe Dunav. Govorilo se tim povodom i o našoj Ivani Brlić Mažuranić. Pa na otvaranje pozvali i nas, hrvatske novinare.
A otvaranje zakazali u jednom sasvim jedinstvenom berlinskom restoranu u općini Mitte. U njemu je crni mrak. Kuhari su slijepi...konobari isto tako.
Ne vidi se, kako se to kaže, ni prst pred okom. Rukama opipah hranu koju jedem ...i čašu iz koje pijem dok se odvija program kojega ne vidim ...ali čujem. I glas susjede preko puta mene nikada ne zaboravih.
A niti čudni osjećaj nemoći dok strpljivo čekam da sve prođe.
Nekima to stanje čekanja u tami ili neka druga nesposobnost, nikada ne prolazi. A njihov osjećaj teško da mogu razumjeti zdravi.
Tek mi naša nemoguća misija osvajanja berlinskog tv tornja ili turističke vožnje rijekom Spree ukaza kako to ponekad može izgledati. I diskriminacija ima više pojavnih oblika i lica.
Sa visokih stolaca vlastodržaca ne vide se dobro problemi malog, bolesnog, nemoćnog čovjeka. Treba ukazati na njih. U Berlinu... Puli... Zagrebu.. Brodu...
Nema komentara:
Objavi komentar