Godišnji odmori završili. Sad treba „zasukati rukave“. Po svim razinama. Gledam školski kalendar... ovdje je to tako, svako malo ima nekih prekida i školskih slobodnih dana.Tako će skoro... u listopadu... dvotjedno jesenje ferije. Pa onako glasno razmišljam... mogli bi se odvesti do Zagreba i Slavonije. Neke ostarjele rođake nisam dugo vidjela.
A djeca ovo moje glasno razmišljanje prokomentiraše riječima: -Mama, pa tek smo stigli! Istina, tek smo stigli. A o ponovnom putovanju „doma“ ne mislimo isto. Nisu nam nepoznate pripovijesti o razlikama u poimanju stvari i ponašanju između različitih generacija.
Ne čudi to. Mislim....uistinu... kako im poučne ali i dosadne, mogu biti naše pripovijesti iz starih dana. Pa naša „ratna epopeja“. Veća djeca još se ponečeg i sjećaju. Mlađi su rođeni ovdje. Pa ih se slučaj tiče koliko i povijest Europe o kojoj uče u školama.
A mi bi htjeli da im je više stalo..kao nama. Ne ide to ponekad! Pripovijedao nam prijatelj koji je u Njemačku došao kao dijete sa roditeljima...tamo s početka sedamdesetih godina, na što su sličile pripreme i putovanja u Domovinu. Traume opisane u anegdotama. 
Dostatno za jednu knjigu. Kupovine darova... pakovanje stvari... odlasci...povratci, pa gradnja kuće... obnavljanja..popravljanja krova pod kojim ne provedoše sve zajedno niti po mjesec dana godišnje. I vječiti razgovori o konačnom vraćanju. Koji se nikada ne ostvariše. Jer danas, roditelji umirovljenici, uživaju mirovinu više ovdje nego li dolje. A i taj prijatelj, nakon studija radi u njemačkim državnim institucijama.
Sve osta u domeni neostvarenih, izgubljenih snova. Sanjali da se dobro, ugodno osjećamo. Ono...kao doma. Pa moglo se to i ovdje. Moglo se...a danas se i mora.
O ovome ne govorimo često.
Da je privremeni boravak odavno prestao biti takav... da od ostvarenja snova o povratku nema ništa... da kuća, kuće, stanovi i vikendice, čekaju godinama prazne, dok mi ovdje vodimo, skučeno provodimo svoje živote. Sanjajući...umjesto punim srcem.
Mlade generacije ne mogu tako.
Zato kažu: Mama, pa tek smo stigli! Htijući nam reći: -Naš život je ovdje! O ovoj temi progovoriše Hrvati i Nijemci za prošlotjednog sastanka u Njemačkom ministarstvu gospodarstva. Konačno zajedno... i konačno je otvorena tema integracije. Kroz obrazovanje mladih.
Za neke generacije je kasno. Zbog drugih se opet vrijedi potruditi. Otvoriti oči. Lijepi su snovi... ali život je ovdje. Ne treba zaboraviti jezik...običaje...zemlju... rođake. Ali treba živjeti ovdje i sada, punim životom, sudjelovati u društvu. Pametne riječi izrekoše predstavnici njemačke države. Trebaju im migranti. Shvatili konačno da su i oni, mi, dio, budućnost ove države. Pametne riječ izrekoše i mladi Hrvati. Vide značenje obrazovanja, važnost potpune integracije.
No, najznačajnijim mi se učini izlaganje Jerka Čuture, starog iseljenika, poduzetnika, ugostitelja, predsjednika aktivne Udruge hotelijera i ugostitelja NRW. Riječi koje ne čuh do sada. A trebalo ih je odavno izreći: - Mi se u Njemačkoj nemamo čega stidjeti.
Ni Poljaci ni, Talijani, ni Hrvati. .. puno smo učinili od dolaska u Njemačku, radili na ostvarenju njena gospodarskog čuda. Puno smo naučili ali su i Nijemci naučili ponešto i od nas. Integracija je jako važna. Pitanje je tko je i kako treba voditi i sprovoditi.
Tri generacije Hrvata u Njemačkoj ne mogu istim metodama biti vođene ka istom cilju. Prva generacija je došla da ostane malo i vrati se u domovinu. No to se nije dogodilo. Bili smo potrebni i dobro prihvaćeni, nije bilo problema ali ni shvaćanja o potrebi integracije.
Danas su to većinom umirovljenici koji ni svoj san o povratku nisu ostvarili. Problem je nastao u tome što se taj san prenio i na drugu generaciju. Pa je i ona... kroz prvu...mislila da će ići nazad pa nema potrebe da se potpuno integrira. Tu smo pogriješili.
I greške treba priznati.
Bravo, rekoh u sebi. Glas razuma! Odavno nam je trebalo otvoriti oči. Da ne bude još više izgubljenih snova, neintegriranih generacija... nego suprotno... što više ostvarenih snova, uspješnih mladih, novih naraštaja Hrvata na svim razinama njemačkog društvenog, gospodarskog, kulturnog i političkog života. Svima će to valjati. I Nijemcima i Hrvatima... i Njemačkoj i Hrvatskoj.
Sonja Breljak
Nema komentara:
Objavi komentar