I sunce stvarno sja
Prvi dani u Hrvatskoj prolaze jako brzo. Posla je puno, ali nekako ide, sve se rješava, ne uvijek po planu, ali rješava se. Ja sam još gost kod sestre i šogora i ona tri dana u kojima se najmiliji gost transformira u dosadni balast, već su odavno prošla, ali oni me još trpe. Odnosi sa sestrom i njenom obitelji su uvijek bili super, ali nije teško imati super odnose na udaljenosti od 1400 kilometara.
Ponekad nazoveš …kratko vrijeme zajedno na godišnjem odmoru …to je to.
Roditelji su umrli, materijalnu ostavštinu smo podijelili trudeći se pri tome da ne povrijedimo duhovnu baštinu, koja je ostala zajednička i koju nastojimo takvu prenijeti na našu djecu. Navečer za velikim stolom, veliko društvo. Slažemo kamenčiće u mozaik našeg zajedničkog djetinjstva i imamo osjećaj kao da su roditelji među nama. Velika složna porodica na okupu …sita …u toplom. Oni bi to rado vidjeli, ali nažalost nisu doživjeli. Imali su težak život, pun odricanja, gladi, ratova, neimaštine...
Nekako popunjavamo taj mozaik, ali ima još praznih mjesta. ...Ujo, ti bi morao napisati knjigu, kaže Ana, najstarija nećakinja …inače to će se sve izgubiti već u idućoj generaciji. Ta čast da bi baš ja trebao pisati knjigu pripada mi ne po pameti, nego po godinama. Trebao bih, ali koga to zanima. Osim toga, ne želim živjeti u prošlosti, niti od prošlosti, nego punim plućima udisati sadašnjost.
Toliko samo; moji roditelji imali su dvoje djece, sestru Emiliju i mene. Sestra ima tri kćeri ...Anu, Zvonku i Dunju, a ja imam dva sina ...Krunoslava i Krešimira, ili Krunu i Krešu, kako ih zovemo. Ah, da! Sestrina obitelj ima psa Neru, a ja imam „Ćuku“. I to je to.
Što se toliko čudiš
Idućeg tjedna dolazi HNK (Hrvatsko narodno kazalište) u Brod. Hasanaginica.
Mogu ti nabaviti kartu ako hoćeš!? …kaže sestra pri večeri. Ej, čovječe, pa tako što mi kažeš između juhe od rajčica i pečenog šarana (prilog …salata od krumpira …razumije se). Pa ja nisam bio u kazalištu trideset i pet godina. I to prava pravcata predstava; Alma Prica, Marija Kohn, Mustafa Nadarević, Ivo Gregurević, Vanja Drach... i drugi. Ma sigurno, nabavi kartu!
Što se toliko čudiš! To je ovdje normalno. Jednom mjesečno dolazi netko... I onda mi nabraja što su sve gledali.
Nije da nije bilo kulturnog života u Njemačkoj, ali sve je to bilo nekako improvizirano. Mala scena i to... Dolazili su nam i gosti iz domovine ...Fabijan Šovagović i drugi. Ali to nije to... Uglavnom, to je bila hrvatska estrada sa nastupima u nekakvim restauracijama. Malo programa …puno piva i janjetine …pjesme po željama... I nije kultura imala neko posebno mjesto u životu. Nakon desetsatnog radnog dana na „baušteli“ nije nikome ni bilo baš do „Hasanaginice“ ili „Dunda Maroja“. Pivo, čips, TV..., zaspati u fotelji, to su uglavnom bili sadržaji.
Od svih tih kulturnih vrhunaca izdvojit ću boravak Fabijana Šovagovića. Došao je u društvu Ibrice Jusića, negdje na početku rata. Organizacija nikakva, ali daj šta daš. Ibrica i Fabijan zabavili su publiku izvan očekivanja.
Poslije nastupa večera u užem društvu. Već sam dogovorio intervju. To baš nisam volio, ali što ćeš, posao je posao. Stereotipna pitanja, stereotipni odgovori, možeš isključiti diktafon i prepisati prethodni intervju …samo izmjeniti imena. Svi naši gosti rado nastupaju za dijasporu, imaju razumijevanja za nas, shvaćaju naš položaj..., i tako dalje, i tako dalje.
Sokol ga nije volio
Drukčije, puno drukčije s Fabijanom. Nudi mi nagodbu. Nema intervjua. Pričat ćemo, a ti napiši što hoćeš! I ovaj prijateljski ti, nametnuo mi je tako da se ne može odbiti. Pa neće valjda Slavonac Slavoncu biti Slovenac! To je bio argument.
Društvo oko nas pije žilavku, a nas dvojica nazdravljamo mineralnom. – E, što se toliko čudiš, jebemti..., kaže sa uzdahom i sjetom na licu. Ali, teška bolest uskratila mu je mnoge životne radosti. On to podnosi stojički i disciplinirano. Priča o svome životu, o bolesti ...radio sam u vrtu i odjednom ...nešto kao žaruljica u glavi ...puče ...ugasi se... Kasnije kažu: moždani udar, im'o si sreću! Ma ništa ja ...nema bolova. Ej, jesi gledao „Sokol ga nije volio“? Nisi! A i kad bi! Evo imam video kazetu, poklanjam ti. To smo tako... ali nije loše. Vidjet ćeš!
Za vrijeme razgovora mene muči dvojba …razgovaram li stvarno s Fabijanom Šovagovićem, slavnim glumcem, ili s Đukom Begovićem, jednim od likova kojega je on tako vjerno prenijeo. Ali ipak, to je Fabijan. Nismo lokalpatrioti, ali razgovaramo o Slavoniji ...znaš li ti kako ono Tadijanović kaže: I kad nikog od nas više ne bude, sjat će sunce nad oranicama...
E da znaš Fabijane, imao je pokojni Tadijanović pravo. Danomice prolazim pokraj spomenika, kojega mu je još za života podigao grad Slavonski Brod. Na spomeniku su upravo ti stihovi i uvijek ih pročitam. I sjetim se tebe. I sunce stvarno sja.
da i to doživim!
Mojoj ženi druženje bez pjesme nije druženje. Započinje pjesmu: Slavonac sam time se ponosim... Fabijan prihvaća. Da ne bih i ja morao pjevati uzimam fotoaparat, fotografiram društvo. Skrećem pažnju da smo nas troje Slavonaca u tome društvu dijaspora, ostali su Dalmatinci, pa nebi bilo zgodno da Slavonija dominira. ...Nu, samo vi pivajte, baš ste smišni … kaže Šima Jukić, vlasnica restauracije. ...Ma ovog Vabijana moram poljubit …a sliku ću metit ovdi, nek svako vidi. Samo nemoj mi zaboravit napravit. E svitu moj, da i to doživim!
Ali nazad u Brod i u sadašnjost. Karte su nabavljene. Sa dužnim poštovanjem ulazim u dvoranu „Ivana Brlić – Mažuranić“. Opet naviru sjećanja, ovoga puta iz jako davnih vremena. Poduzeće „Oriolik“, u kojem sam nekada radio, uređivalo je interijer dvorane i ja sam tu proveo dosta vremena. Veselio sam se puštanju dvorane „u pogon“, ali kako znate sve je ispalo drukčije. Ipak, došao je i za mene taj čas. Nakon trideset i pet godina. I dok se zastor diže, teško mi je sakriti suze.
Kazališne predstave su muss u mome životu. I uvijek je sjećanje na najneobičniju predstavu prisutno. Na Fabijana. U „Revizoru“ je nastupao njegov sin Filip. Odličan glumac, ali Fabijan ostaje Fabijan. Teško mi je izgovoriti ono ...pokojni.
U Njemačkoj ima puno društava koje u svome nazivu nose: - Kulturno-umjetničko i športsko... Kako izgleda kulturno-umjetničko to smo sada vidjeli, a kako izgleda ono ...i športsko?
Kempfajte, kempfajte
Uglavnom su to nogomet i kuglanje. I onda, uglavnom nedjeljom poslije podne. „Croatia“ Remscheid protiv „Croatie“ Solingen. Publike daleko više nego na njemačkim utakmicama istoga ranga. I svi se poznaju. Igrači su većinom druga generacija naših migranata, pokoji Nijemac, pokoji „vječni mladić“... Igrači govore njemački, publika uglavnom bodri hrvatski, a ima i bisera poput; - Kempfajte, kempfajte – što bi trebalo značiti; - Borite se, borite se!
Moj sin je igrao, bolje reći branio, za „Croatiu“ Remscheid pa sam i ja dosta vremena provodio na igralištu. A trebalo je o tome i pisati. O Bože, što sam ja sve radio u životu. I još te vuku za rukav ...Ej, u četvrtak moraš doći u Langerfeld. Kuglamo protiv „Croatie“ iz Düsseldorfa. Jesi čuo da je Vinko sada kod nas. Moramo pobijediti. Doći ćeš, zar ne?!
E sad je to moj problem, i to ne baš mali. Ajde …o nogometu možeš još nekako pisati kao ...u devetnaestoj minuti promašen jedanaesterac ...bravurozna parada ...i tako. Ali što pisati o kuglanju? Igrač se zaleti, uputi kuglu na put, a ona tamo na kraju putanje sruši par čunjeva. I tako stotinjak puta. Nema publike, nema uzbuđenja, nemaš što pisati, ali od mene se očekuje...
I ja sam pisao. U mojoj biografiji ima mjesta na koja stvarno nisam ponosan, ali mislim da nisam usamljen u tome. Ta sportska društva su jako važna za održavanje jedinstva i međusobno povezivanje i ja im od srca želim puno uspjeha i sreće u radu …samo da ja ne moram pisati o tome. Ali sada to ionako više ne dolazi u obzir.
nisam se pokajao
Nekako mi ovo pisanje dobro dođe. Osvježim uspomene i neke stvari koje su se prije dogodile, sada sa ove vremenske distance dobivaju drugi značaj. Više od dvije godine živim u Hrvatskoj i niti jednoga časa nisam se pokajao. Ne kažem da je Hrvatska Eldorado, ali nije ni Bangladeš. Ako ne tražiš konflikte, nećeš ih ni imati. Kvaliteta moga života u Hrvatskoj je neusporedivo veća nego što je to prije bila.
Čuko je sklopio prijateljstvo s bakom, mojom punicom. Dok sam ja u kazalištu oni se druže. Kod bake smije gotovo sve ...ležati na kauču, jesti napolitanke, voda ne može biti dovoljno svježa. Pričaju o svemu i svačemu. Oni isto jako vole kazalište, pogotovo predstave koje dugo traju.
Emil Cipar
foto by emil cipar
ovaj tekst ojavljen je u časopisu Matica u skraćenom izdanju
Nema komentara:
Objavi komentar