Za trajanja ceremonije vjenčanja i razmjene bračnih obećanja, naš župnik govori i odgovara sad na hrvatskom, sad na njemačkom jeziku. Mjenja knjige, lista stranice. Onome ko ne zna o čemu se tu radi, sve skupa ličilo bi na nerazumljivi kaos ...dok je nazočnima sasvim odgovarajuće ...jer ...mladoženja, sada već mladi suprug kćeri naših poznanika, Nijemac je. Pa i sva čitanja i zavjeti tijekom svadbene ceremonije tome su prilagođeni, točnije ...dvojezični. I nastavak svadbenog slavlja prođe u znaku dva jezika, dvije kulture i dva običaja.
Sad je to sve, izrečenim bračnim obećanjima, od dvoje, postalo zajedničko, jedno. Tome smo, svi mi koji bijasmo u crkvi, svjedočili. Slučajeva poput ovoga, mješovitih, njemačko – hrvatskih, danas zasigurno ne manjka. Ta dvojnost susreće se svakodnevno i u svim oblastima života. Čim otvorim kućna vrata, cijeli jedan drugi, veliki svijet, pohrli mi u susret. Radujem mu se. Nekada davno, tamo s kraja šezdesetih godina, ta dva svijeta su se, kako bi u žargonu rekli, „stručno“ izbjegavala. Gastarbajteri na jednu stranu a domaćini, Nijemci na drugu, veze vrlo male, tek poslovne prirode.
Danas je prilično drugačije. O tome svjedoči više događaja i ovih dana. Ponajprije, veze mladih ljudi, poput netom, bračnim zavjetima, obogaćene u našoj crkvi. Zanimljive korake poduzima i berlinski HDZ. Da bi potaknuo još bližu suradnju sa Nijemcima, iniciraše prijateljstvo njemačkih gradova. Pa to sve „začiniše“ i zajedničkom zabavom. Dominirale zabavom dvije zastave …dvije himne, njemačka i hrvatska. U dvorani i Nijemci i Hrvati. A takvi i govornici i izvođači. Sličnih slučajeva sve više.
Cijeli Berlin ovih je dana bio stjecište i središte različitosti kultura. Pravi karneval. Djeca se druže, žive, osjećaju pun, zajednički život. Takvih primjera dvojnosti, dvojezičnosti, višejezičnosti, bezbroj je. Svakoga dana se umnožavaju, šire, kombiniraju, postaj puniji i složeniji. Neki će, poput ovosubotnjeg lijepog primjera, sve to zaokružiti lijepom, kršćanskom i katoličkom, ceremonijom crkvenog vjenčanja. A neki i ne.
Sretna je mlada generacija koja ovdje živi bez dugova i repova iz prošlosti. Našli su se ovdje, dovedeni roditeljskom rukom. Neopterećeni donošenjem važne odluke. Prva veća odluka mnogima je bila tek ova o bračnom obećanju. Netko je morao svojevremeno donijeti i odluku o odlasku. O dolasku. I ostanku.
Pa i da se sada, koliko sutra vratimo doma, odakle smo stigli, nikada više nište neće biti kao što je bilo u vrijeme našeg polaska. Ni godine, ni događaji. A ni ljudi. Pa niti mi sami. Ne znam kad se kod mene donosila ta tako važna odluka. Ne sjećam se pitanja, pristajanja niti obećanja. No, nazad više nema. Pitanje mora …je ipak bilo ...improviziram ...slično kao kod netom vjenčanih. –Uzimaš li ti (taj i taj), Njemačku kao svoju drugu, novu, domovinu? I mora da sam još tada, negdje, u srcu, tražeći sklonište i novi dom, odgovorila: „Uzimam!“
Tako eto od dvoje i dvojnosti, umjesto suprotnosti, vremenom i trudom, nastane jedno i zajedništvo. Barem za neke nove generacije. Potvrda o tome na svim je stranama, na svakom koraku. U crkvi, na vjenčanju, na zabavi, karnevalu. Svemu je krivo pitanje: – „Uzimaš? i odgovor: „Uzimam!“ Odluka je to, izgleda, za čitav život!
Sonja BRELJAK
Ovaj tekst objavljen je u Slobodnij Dalmaciji – europsko izdanje
-
Nema komentara:
Objavi komentar