srijeda, 1. srpnja 2009.

Neka prijatelja





-zapis iz Berlina-




Prohladan subotnji dan s početka lipnja u Berlinu. Nekako svjež vjetar. Zna to ovdje biti. Sjećam se, ima tome 13-14 godina... u Berlin dolazio pokojni papa Ivan Pavao II pa mi svi redom i sa svom djecom išli na povijesni Olimpia stadion. Tamo je bio susret i misa. Papa stigao na stadion u papamobilu. Izvrstan, nezaboravan doživljaj.


Masa svijeta, oko nas naši, hrvatske zastave, i Poljaci i brojni drugi. A dan često spominjemo i po tome jer je i tada, negdje u lipnju, bilo neobično hladno. Sunce a hladno. Mi se, kako se ono kaže, živi smrzli. Tako eto i ove subote. Istina, ne idemo na susret sa papom. Ali smo pred našom crkvom svetog Sebastiana. Na važnom događaju. Sve puno djece u svečanim opravicama.
U hladovini, iza crkve, gdje sunce ne probija kroz krošnje stabala, poredali se mali prvopričesnici. Čekaju početak procesije. Dječaci u svečanim, tamnim odijelima. Mali ljudi. A djevojčice u laganim bijelim haljinama. Poput nježnih breza. Drhture na vjetru. Hladno im. Hrabre ih u strpljenju vjeroučitelji. Još malo je do ulaska u crkvu punu roditelja. Do obnove krsnih obećanja. Do susreta sa Isusom. Njihovim i našim prijateljem. –Kakav prijatelj je Isus, naše boli nosi on, i naš teret i sve jade on nam lakša brigom svom..., kaže se u pjesmi o Isusu. O prijatelju. Zbog ovog prijatelja kojega i mi primismo kao ova djeca, u tom istom dobu, stojimo ispred i u crkvi netom minule subote. I zbog naših zemaljskih prijatelja koje pratimo, koji nas prate na našem životnom putu. Njih sretnici imaju ponekad kroz čitav život. U nekim drugim slučajevima, prijateljstva traju ali se ljudi raziđu tijekom vremena. Pa veze tanje i gube se.




Tako se dogodilo i u brojnim slučajevima za prošloga rata. Mi stigli u Berlin. A prijatelji iz djetinjstva, škole, mladosti, studija, radnog mjesta, na različitim stranama svijeta. Ljudi se raselili, ratom tjerani razišli. Mi se našli u velikom, milijunskom gradu. U rodni kraj se ide tek godišnje jednom-dvaput. Pa su i prijatelji iz djetinjstva poput pravih bisera. Otac malog prvopričesnika kojega upravo ispratismo kod važna događaja njegova kršćanskog života, jedan je od rijetkih mi prijatelja iz djetinjstva. Obitelj mu stanovala tek dvije ulice dalje od moje. Svu braću i sestre poznajem. Srednji brat sa mnom išao u školu od prvog razreda, sjedio sa mnom u klupi. Spretan i vrstan u nogometu. Drag i ljubazan dječak. Skupa smo pričešćeni i krizmani. Poginuo za vrijeme rata tamo negdje od Bugojna prema Kupresu. Njegov lik mi dođe pred oči za trajanja mise i prve pričesti.
Moj školski prijatelj, nesretne, ratne sudbine čiji lik obitava na školskim fotografijama i u mom sjećanju, zvao se Dominko A mali prvopričesnik mojih prijatelja, njegov nećak, nosi ime Dominik. I sličnost je očigledna, razmišljam. A to mi razmišljanje vraća u sjećanje brojne događaje iz djetinjstva i rodnog grada. Važni su u životu ljudi s kojima možete podijeliti te zajedničke uspomene. Istina, steknu se novi prijatelji, čovjek je društveno biće. Ali miris doma i djetinjstva, jače od svih drugih miriše. Tako se i sa ovim rijetkim berlinskim i davnim bugojanskim prijateljima, osjećam blisko, poput kakva suučesnika. Takvih ljudi u Berlinu nema puno. Mogu ih izbrojiti na prste jedne ruke. Promislim, od 3-4 milijuna stanovnika u Berlinu, samo par njih je s kojima dijelim sjećanja na djetinjstvo.




Osim oca malog prvopričesnika, tu je još i jedna Nevenka, iz iste osnovne škole. Zajedno smo dugo godina pjevale u istom dječijem zboru. I jedan Stipe koji je proboravio sa mnom par razreda osnovne škole. Bilo bi to sve. Nije puno bolje ni u rodnom gradu. Svijećom se mogu tražiti poznanici i prijatelji iz prošlosti. Sve se otuđilo, raselilo širom svijeta, od Hrvatske, Njemačke, Švedske do Amerike, Kanade i Australije. Život je poput razbijene keramičke vaze. Teško je skupiti i polijepiti ostatke.
Prošlo ljeto našli se u Bugojnu. Ulazimo u dizalo u našoj zgradi. I djeca s nama. Na trećem katu, dizalo zastaje. Ulazi jedna obitelj. Susjedi i poznanici od prije rata. Sad su u Švedskoj. Osim pozdrava, nitko ne reče ništa. Za zajedničke vožnje do prizemlja, naša djeca između sebe progovoriše njemački a njihova švedski. Mi se samo krišom koju sekundu pogledali. I po izlasku iz dizala, razišli.




Nakon ovog događaja, još jače spoznah vrijednost održanih, i bliskih, rijetkih prijateljstava koja sežu do sjećanja iz djetinjstva. Jednoga će dana i našoj djeci biti važna poveznica, most između prošlosti i sadašnjosti. Kakva je bila mama kao djevojčica? To zna mojoj djeci u šali i u zbilji, ispripovijedati troje dragocjenih ljudi u Berlinu. Neka mojih prijatelja!
Sonja Breljak
ovaj tekst objavljen je u Slobodnoj Dalmaciji - europsko izdanje











Nema komentara:

Objavi komentar