IZGUBLJENI SNOVI
Čisto, jutarnje berlinsko nebo s kraja lipnja, moglo bi biti nagovještaj nešto ljepših, ljetnih dana. Prevari nas vrijeme, dade nam toplinu tamo negdje još oko Uskrsa, pa poslije toga tek škrto sunce pogleda na nas. Tako bi i prošloga tjedna. Hoće-neće. Prevrtljivo. I događaji slični tome.
Jedni sjajni, drugi tamni, poput dana u suncu ili pod kišom. I tek što smo, kroz pjesmu i dobro raspoloženje, propratili punoljetnost naše države kad eto ti opet „tamnih oblaka“ i nemilih događaja.
Jedni sjajni, drugi tamni, poput dana u suncu ili pod kišom. I tek što smo, kroz pjesmu i dobro raspoloženje, propratili punoljetnost naše države kad eto ti opet „tamnih oblaka“ i nemilih događaja.
Još uvijek škrta policijska izvješća, potvrđuju da je s kraja tjedna na ulici u sred mondenog Kudamma, trgovačkog berlinskog središta, ubijen još neidentificirani, mlađi muškarac. Pa dalje, slijede opisi o nemilom i tragičnom događaju koji nagovještavaju, još uvijek sasvim nepotvrđeno, da je čovjek hrvatskog podrijetla. Te da je u naguravanju sa policijom potegnuo, još uvijek nejasno kakav i čiji, pištolj te bio poslije toga ustrijeljen. Mislim, može me i mimoići takvo neveselo zbivanje!
Još mi je u mislima događaj od prije koje godine kada je u berlinskoj općini Neukoeln u parku, u kovčegu koji je zapaljen, pronađena mrtva maloljetna djevojka. I tada su neki tragovi podrijetla, posredno vodili do Hrvatske. A i sami mali pokušaji da se priča tek slijedom događaja, rekonstruira, ostaviše mi trajno, gorak okus u ustima. Tako i danas.
Ljepše je pisati o lijepome. Ali novinara zove i druga, tamnija, tužnija strana života. Pa i tragični događaj na Kudammu. Javljaju se ljudi koji su se zatekli na mjestu događaja. Pa oni koji poznaju bolje ubijenu osobu. I rekli bi koju riječ o tome. Vele, nije baš sve ni kako se zvanično izvještava. Ko bi tim pozivima odolio? Kako god, nova saznanja o događaju i akterima, neće škoditi. Meni će se priča sasvim sigurno, duboko urezati u sjećanje poput svih takvih intenzivnih, traumatičnih događaja.
Jedne godine sa djecom u berlinskoj podzemnoj željeznici, a tu se u večernjim satima može opet svašta vidjeti, doživjesmo događaj koji i danas spominjemo. Ustao naglo čovjek sa sjedala, potegnuo iz kaputa pištolj, počeo nevezano, brzo i uznemireno govoriti i galamiti te mahati okolo oružjem. Putnici već polijegali po vozilu. Nastala panika. U to stiže stajalište, vlak se zaustavi i naoružani putnik istrča van. Raznih ljudi ima u ovom višemilijunskom gradu.
Drugi događaj kojega svi u obitelji pamtimo vezan je za vrijeme od prije desetak godina. Vozimo se berlinskom tramvajskom prugom do prijatelja. Na jednom stajalištu ulazi kontrola, slijedi pregled voznih karata. Već uobičajeno, uvijek je poneko bez karte. Dvojica kontrolora otkriše mladog čovjeka, skoro dječaka, bez važeće karte, pa će s njim napolje kad tramvaj stane na prvom stajalištu. Takav je običaj. Vani uzmu osnovne podatke osobe i stigne vam poslije putem pošte, povelika novčana kazna. U ovom slučaju bi drukčije. Po izlasku, mladić se otrgnu od ruke kontrolora koja ga je pridržavala, te potrča. Njih dvojica ga sustigoše, te tu, pred očima putnika tramvaja koji stoji, nasta naguravanje, potezanje i hvatanje. Dvojica protiv jednoga kojega ne uspijevaju savladati. Jedan od službenika, dok se drugi nagurava sa uhvaćenim bez vozne karte, telefonira. Pa u kratko vrijeme, nakon par minuta, pristigoše dva automobila. Na jednome natpis Krim.Polizei.
Ono što smo tada, zajedno sa djecom i svim ostalim putnicima vidjeli, nismo eto nikada poslije zaboravili. Četvorica pristiglih policajaca u odijelu i civilu, uhvatili su mladića, tukli ga, udarali njegovom glavom o željezni rasvjetni stup tako da je potekla krv, oborili ga na zemlju, svezali mu ruke na leđima i takvog, krvavog ga utrpali u policijski automobil. Jedan od policajaca ušao je u tramvaj. Upitao ima li svjedoka događaja. A od nas šokiranih putnika, ne stiže niti jedan jedini glas. Bojim se da opis viđenoga ne bi bio sličan tadašnjem službenom izvješću. Da svaki događaj ima dvije strane, neosporno je. I ubojstvo na Kudammu, sasvim sigurno. Poput svih naših životnih priča i događaja, sretnih ili tužnih. Puno je njih za zabilježiti.
A malo tko to čini. Pa sa radoznalošću prihvatih prijedlog kolege iz Hrvatske, bivšeg gastarbajtera u Njemačkoj, da pokrenemo blog stranu o dijaspori, iseljeništvu, koje, bilo ono uspješno ili neuspješno, radosno ili tužno, sjajno ili tragično, tako malo zaokuplja pozornost naše Domovine.
Sa snovima su iz Domovine krenuli. Nečiji su ostvareni, ovjenčani uspjehom, zadovoljstvom, slavom. Brojni su ukradeni, izgubljeni, svojim ili tuđim pogreškama ili stjecajem okolnosti, tragično okončani. Možda poput i onih što netom ostaše na ulici berlinskoga Kudamma.
Sonja Breljak
Nema komentara:
Objavi komentar