Prošlo ih puno ...puno novih i Novih godina. Svaka donijela nešto ...odnijela nešto, obogatila ili osiromašila život. Razmišljam ovih dana o proteklim Novim godinama. Jebemti ...puno ih se nakupilo. Sjećam se još vremena kada je Nova godina bila samo jedan od dana u godini. U mojoj kući se zvao Mali Božić.
A sada je ta Nova godina najdan u godini. Slavi se uz grmljavinu, uz vatromete, u društvu, u veselju...
Nije mi bilo do svega toga. Dočekah ju sam u tišini doma i u društvu psa, kojemu je čini mi se svejedno, koji je datum trenutno. On ima svoj ustaljeni bioritam, a naši problemi ga zanimaju samo na rubu.
Ma nisam bio sasvim sam. Zavirio sam u internet, mjenjao sa prijateljima poruke, čestitke, dobre želje...
Nekako u vrijeme novogodišnjih praznika, pojavi se jedna tema na facebooku, koj mi je skrenula pažnju. Ima ta grupa provokantan naziv „Zahtjev za ukidanje prava glasa dijaspori“. Zanimalo me šta ljudi misle o tome, pa se priključih grupi.
I kako to već jest u Hrvata, započe žestoka diskusija. Između zagovornika i protivnika zid, koji svakim novim prilogom postaje jači i čvršči. Pravila lijepog ponašanja potpuno zaboravljena. Grupa raste i raste. Dok ovo bude pred tvojim očima ...prerast će brojku od 20 000.
U grupi je desetak sudionika ...zagovornika i protivnika, kojima se ne sviđa razina na kojoj se diskusija vodi i odvajaju se ...povlače se na mirnije mjesto i diskutiraju ...kulturno, pametno.
Iznose svoje stavove, poštujući pravo drugoga na njegovo mišljenje.
Na kraju se nismo složili treba li i kako dijaspora glasovati. Nije bilo ni za očekivati da ćemo nas nekoliko to rješiti.
I to bi bilo to! Bilo bi ...kažem da nije došlo do neočekivanog obrata situacije.
I o tome želim ovdje pričati.
Kako rekoh ...kulturan ton ophođenja. Malo pomalo ...doznasmo nešto o osobama, koje pišu poruke. Svakom novom porukom postajemo si bliži. Shvaćamo da je ovo što činimo, bez obzira kakvo mišljenje imali, doprinos jednom boljitku. Osjećam da su to osobe s kojima bih rado popio kavu, družio se...
Na kraju diskusije, rastajemo se ...ne frustrirani, nego obogaćeni spoznajom da smo ugodno proveli vrijeme i osjećajem da ćemo se ponovo negdje sresti.
I onda se javlja Daniel, jedan iz grupe. Ostao čovjek bez posla, nema novaca za stan, frižider prazan, jedan paket pelena u kući...
Daniel je ono što se naziva dijaspora. Ona dijaspora koju mnogi sudionici iz pomenute grupe smatraju krivcem za sve zlo u Hrvatskoj. Ona dijaspora koja bi trebala šutjeti i slati novce.
Za našu malu grupu Daniel nije dijaspora. On je jedan od nas. I svi mu pružaju ruku. Ta Danielova nesreća ujedini nas.
Cijeli svoj iseljenički život pokušavam shvatiti što je to dijaspora. I sada ...ove Nove godine shvatim to. Kakav dar!
Shvatih da dijaspora ne postoji. Nije je nikada bilo. Dijaspora nije stvar prostorne udaljenosti, jer ona je nevažna o odnosu na duhovnu blizinu, koja nas povezuje. I to čini čvrsto.
Mislim ...onako za sebe ...kada bi se iskustvo ove male grupe dalo prenijeti na sve Hrvate, rješili bi bezbroj problema. Ne bi imali dijasporu koja pravi probleme, a dijaspora nebi imala Maticu koja ju ne razumije. Kada bi kulturno, s puno obzira prema drugome iznosili svoja mišljenja, izmjenili bi svijet, izmjenili bi sebe, a postali bi bogatiji.
Snježana, Branka, Igore, Daniele, Mario, Jure, Gorane... nadam se da se slažete sa mnom. Hvala vam na ugodnom druženju i nazdravimo Novoj Hrvatskoj. Hrvatskoj u kojoj ne postoji dijaspora.
Emil Cipar
Nema komentara:
Objavi komentar