Prelijepi berlinski dani s kraja prošloga tjedna.
Subota i nedjelja ... sunčane, tople... vedre,kao rijetko kada u ovo doba godine.
Poput kakva dana u sred ljeta!
Veliki živi grad... nikad ne spava! Ipak, o kojem velikom športskom događaju, posebno je živo.
Ulica u kojoj živim već niz godina, inače je poprište najrazličitijih događaja. Nema tih demonstracija, susreta, protesta, proslava, nereda ili športskih natjecanja, koji u ovoj ulici, Leipziger Straße, što vodi između dva poznata trga...novog Potsdamer Platza i starog Alexsandar Platza, ne pronađu svoj put i publiku.
Tako i za netom proteklog Berlinskog maratona.
Ovogodišnje... 36. po redu mu izdanje, simbolizira ujedno i grad bez granica... njemačko ujedinjenje. Naime... uskoro će se napuniti 20 godina od pada Berlinskog zida. I ovogodišnji maraton simbolizira i podsjeća na to vrijeme.
Od vremena postojanja Zida do danas, maraton je 20 puta trčan i kroz istočne i kroz zapadne dijelove grada.
Tako i ove godine!
Berlinski zid je postojao i dijelio grad i ovdje, niti stotinu metara od zgrade u kojoj stanujem. Svakodnevno pregazim taj prijelaz i po više puta. Za mene nema nekog posebnog, emotivnog značenja.Tek povjesnog...simboličkog. Starijim generacijama Berlinčana, sjećanja su sigurno drukčija. Nije to ipak tako davno bilo.
Berlinskog zida, osim kao zaostalog spomena, nema više.
Zidova drugih vrsta, dakako da je moguće pronaći...u svim porama života. Nije rijetkost naići na slučajeve u kojima se pred nekoga...po nečemu drukčijeg čovjeka, podiže zid od predrasuda, straha, neznanja ili mržnje. Između ostalog, i šport je tu da takve predrasude razbija...zidove ruši, ljude povezuje.
I Berlinski maraton svakako!
Pa nije šala, ulicama grada je, za dvodnevnih natjecanja... trčeći ili se... na rolama, invalidskim kolicima i biciklima vozeći, prošlo više od 60 tisuća natjecatelja iz stotinjak zemalja. Protrčala su djeca, mladići, starci, žene i muškarci.
Prava party na ulicama glavnoga grada!
I duž moje ulice brojni gledatelji. I glazba... bubnjevi ... pravi ugođaj!
Cilj odavde nije daleko. Još posljednjih par kilometara. Silazim i fotografiram. Čekam prvog, najbržeg...Etiopljanina... prošlogodišnjeg pobjednika. I našeg Mladena Pucarića, invalida čelične volje. Pobjedniku je trebalo nešto malo više od dva sata da pretrči više od 42 kilometra. Skoro isto toliko i našem Mladenu na specijalnom invalidskom biciklu.
Potom... dok maratonci i dalje trče, slijedimo naš uobičajeni nedjeljni put... odlazak u crkvu. I vraćamo se...a ulice su još blokirane i martonska utrka još uvijek traje.
Brojni natjecatelji još promiču ulicama. Nadomak su cilju.
Neki potpuno iznemogli...
Pa više hodaju nego li trče...ali ne odustaju!
Pomiješali se trkači, natjecatelji u invalidskim kolicima i oni na biciklu na ručni pogon. Tijela znojna, umorna. Ni gledatelji ne odustaju... s više pažnje dočekuju i prate ove zaostale trkače, nego li one prve.
Više nego duplo vremena im je trebalo za prijeći maratonsku trasu. Pobjednik je trčao dva sata a brojnima je trebalo i po četiri-pet sati. Koliko su samo napora, volje i truda uložili i znoja ostavili na ovoj berlinskoj, maratonskoj trasi.
Ipak ne odustaju!
Kraj nas upravo promače jedan natjecatelj... trkač kome je nemoguće ne zapljeskati.
Bez obje je ruke!
Još koji kilometar mu preostao do cilja u znamenitim Brandenburškim vratima. Gledatelji plješću... istinski zadivljeni...iznenađeni...dirnuti.
I ja isto tako!
Prisjetih se u tom trenutku svih ljudskih...i mojih... slabosti, duhovnih posrtanja, očajavanja nad ovom ili onom situacijom, bezrazložnog nezadovoljstva, beznađa, slabosti i zdvojnosti. I dok gledam upornog trkača bez ruku, obuze me radi toga stid...istinski, pravi stid!
I iz Berlinskog maratona, može se izvući lijepa lekcija o jednom drugačijem načinu...umijeću življenja.
Samo uporni to mogu!
Oko 60 tisuća njegovih sudionika, svjedoči o toj mogućnosti. Svi zajedno savladali Berlinski maraton.
Preskočili Zid...spojili grad. Velika stvar!
Dobro primjećeno Sonja.Puno zidova treba još preskočiti.Lijepo napisan članak ...korisno pročitati.
OdgovoriIzbriši