australija... daleko je to

Vruće brodsko ljeto. Vratih se iz Njemačke, gdje sam boravio neko vrijeme. Tamo mi je bila potrebna jakna. Teško je sada nekoga u Brodu uvjeriti da je to istina. I nije mi do nekog uvjeravanja. Traži se hladovina ...što deblja to bolja.

Sjedim u jednom od brodskih kafića. Moj sugovornik je Marko. Marko već 36 godina živi u Australiji. U Brodu je samo u prolazu. Došao na groblje ...pokazati djeci rodno mjesto ...obići jako rjetku daljnju rodbinu.

Išli smo zajedno u školu ...putovali vlakom ...proveli dosta vremena zajedno. Već u to vrijeme, Marko je znao da će ići u Australiju. Tamo je već boravio njegov brat.

Nekako zajedno smo napustili Brod. Bilo je to početkom 70-tih. Ja sam otišao u Njemačku, a Marko se uputio u daleku Australiju. Zabavljeni životom u novim domicilima, prekinuli smo svaku vezu. Čuo sam da se oženio, rastao...

Sreli smo se krajem 70-tih. Dugo smo razgovarali o prilikama u Njemačkoj i u Australiji ...o načinu života. Marko je imao daleko više tema za ponuditi, jer Australija je veća nepoznanica od Njemačke.

Očito i sada ima potrebu ispričati svoju priču. Sve te priče su nabijene nostalgijom, razočarenjima, sve se pričaju u molu.

Kod Marka je nešto drukčije. Gotovo nikakvih emocija, moram često postavljati potpitanja. I moram koristiti drugi rječnik. Ne onaj klasični iseljenički.

Za mene je to velika razlika ...gotovo nepoznati jezik. Jer kada iseljenik na primjer kaže ...kod nas ...onda je to ...kod nas u Hrvatskoj. Kod Marka je to obratno. Hrvatska je ...kod vas, a Australija je ...kod nas

.

Marko se integrirao. Definirao je svoj položaj. Pitam ga osjeća li se Australcem.

U neku ruku sam ja tipični Australac ...odgovara ravnodušno.

Opet moram potpitati. Zanima me koje su osobine tipičnog Australca.

Nema nikakvih osobina, po kojima možeš prepoznati Australca. Svima je zajedničko da potiču iz drugog dijela svijeta. I svima je zajedničko da su ih životne prilike natjerale na to. Sudbina nam je odredila to mjesto pod suncem, kao zajedničku domovinu.

Moja žena je iz Armenije. Njeni roditelji još uvjek plaču za starim krajem. I moj brat ...umro je prošle godine ...stalno je tugovao za Hrvatskom. U početku nije smio dolaziti, a onda je negdje sredinom devedesetih otišao tamo na godišnji odmor. Bio je razočaran s onim što je tamo doživio.

Ja sam odlučio živjeti u Australiji. Ali ...živjeti ...ne prebivati. Prihvatio sam Australiju, iako se ne mogu s njom identificirati. Ma ne treba meni neki kulturološki identitet.

Nisam djecu zamarao pričom o hrvatskim korjenima i Lijepom našom. Primio sam australsko državljanstvo. Hrvatskog nemam. Možda sam trebao, ali ...jebiga!

Zanima me koliko ostaje u Brodu. Kako je organizirao boravak.

To je obiteljski pothvat. Posjetili smo „stari kontinent“. Cilj našega puta je Beč. Odatle pravimo izlete u Rim, Madrid, Oslo, Varšavu... Hrvatska i Armenija su na popisu, samo zbog moje žene i mene.Nemam bliže rodbine, pa smo posjetili Dubrovnik, Split, Zagreb...

Moram priznati ...takvu priču nisam još čuo. I sam sam dovoljno pragmatičan, prihvačam realnosti ...ali ovo mi je previše.

Zanima me šta je to ...koja je to snaga, koja od ljudi pravi aparate, imam osjećaj da to neću saznati. Ne sada po ovoj vrućini ...ne danas.

Prilaze nam mladić i djevojka. Marko nas upoznaje ...njegova djeca. Razgovor se nastavlja na hrvatskom. To me čudi.

Nisam ih ja učio. Htjeli su sami. U kući govorimo engleski. Znaš ...kasno sam se oženio. Prvi brak je propao. Ja sam kriv. Žena bila Talijanka, a ja Hrvat. Veliki Hrvat. Za brak i obitelj u Australiji nije bilo dobro...

Odjednom sam shvatio. Ponosan sam na Marka. Razgovaram sa velikim Hrvatom. Najvećim, kojega sam dosada upoznao. I bez grba na prstenu, bez kravate s nacionalnim obilježjima, bez ruke na grudima kod intoniranja himne.

Kod svoje djece pobudio je zanimanje za Hrvatsku svojim ponašanjem. Uzoran je suprug, brižni roditelj. Obitelj mu je sve. Pravi Hrvat.

Opraštam se s Markom. Izmjenjujemo e-mail adrese, brojeve telefona... Pitam ga kada ponovo namjerava doći.

Ne znam stari! Možda nikada više! Daleko je to!

Pade mi na pamet kako nam je Marko u školi govorio o svojim planovima za budućnost. Znao je da ide u Australiju, ali o Australiji je znao malo. Jedino što je dobro znao o Australiji je bilo ...daleko je to.

Daleko je ...ali Marko je stigao.

Emil Cipar

Posjeti nas na migrapolisu

ALICE IM WUNDERLAND

planirano ...neplanirano

Sjećam se još uvijek sasvim dobro kako je nekada izgledao naš godišnji odmor i ljetovanje. Ima tome skoro dvadesetak godina. Naša tvrtka bi podijelile dodatak za ljetovanje, takozvani regres. A mi bi, obiteljski, organizirano, što bi se nekada reklo ... preko sindikata, proveli desetak dana u odmaralištu koje je pripadalo poduzeću u kojemu smo radili.

OBILJEŽENI ZA ŽIVOT

Odem uvjek na roditeljske sastanke, tako i u ovoj školskoj godini. Svi su ovdje skoro u isto vrijeme. I traju!...

...Tamo negdje prije nekih 15-16 godina, na prvi takav roditeljski susret, ode ponajprije jedanput moj suprug. Pa nakon što taj povjesni sastanak roditelja ondašnjih prvašića potraja više od tri sata, izjavi:- Bilo je to prvi i zadnji puta!

sunce stvarno sja

I sunce stvarno sja

Prvi dani u Hrvatskoj prolaze jako brzo. Posla je puno, ali nekako ide, sve se rješava, ne uvijek po planu, ali rješava se. Ja sam još gost kod sestre i šogora i ona tri dana u kojima se najmiliji gost transformira u dosadni balast, već su odavno prošla, ali oni me još trpe. Odnosi sa sestrom i njenom obitelji su uvijek bili super, ali nije teško imati super odnose na udaljenosti od 1400 kilometara.

Njemačka ...zaboravi ju!

Možda je naslov provokativan, ali provocirati mi stvarno nije nakana. Ja hoću samo olakšati donošenje odluka, hoću se osloboditi ustaljenih navika, hoću stvoriti novu bazu podataka, a sva iskustva potisnuti u stranu, jer ona mi ovdje nisu od velike pomoći. Hrvatska je druga zemlja, tu su drugi običaji, drugi ljudi, drugi zakoni...

Brođani u Berlinu

Upoznati i susresti u Berlinu „Brođane“, najbolje je što vam se može dogoditi. Ispred su predsjednik Ivan Bitunjac i dopredsjednica Elizabeta Kopić a iza, tridesetak sličnih dobrotvornih zanesenjaka. Točan naziv udruge? Zavičajni klub „Brođani“ e.V Berlin. Starost? Samo što nisu postali punoljetni! „Riječ-dvije“ o sadržaju te skore punoljetnosti prepustismo predsjedniku Ivanu Bitunjcu.

odluka za život

-zapis iz Berlina-

rekoh da

Prelijepi svibanj je minuo. Skoro će i ljeto. Već po običaju koji vlada posljednjih godina kako su nam djeca, donesena u Njemačku u naručju ili vođena za ruku, stasala i odrasla, svake godine se najavi pokoje vjenčanje što se tijekom ljeta ima obaviti u rodnom kraju i zavičaju.