gdje smo, tu smo

Prošlo par godina od mojega povratka Iz Njemačke. Neopterećen predrasudama uputih se u život u Hrvatskoj. U svijetu naučih otvoriti oči ...biti kritičan prema svemu i svačemu. O svojim doživljajima pišem na različitim mjestima.

Pa tako i ovdje.

Nemoguća misija

Upravo nekako tako... poput gornjeg naslova ...učini mi se jedan berlinski dan s početka protekloga tjedna ...poput kakve nemoguće misije.

A krenulo lijepo ... ali...čekajte...

...da ispripovijedam redom. Sve započelo sa nedavnim Berlinskim maratonom. Protrčalo, provezlo se, tih dana ulicama glavnog njemačkog grada sve skupa čak oko 60 tisuća sudionika.

Zamislite tu fantastičnu brojku!

Igrom slučaja, trasa maratona iz godine u godinu vodi upravo kroz ulicu u kojoj živim...skoro...što bi se po domaće reklo...ispred kućnih vrata. Pa sad... kako zgrada ima sve zajedno 22 kata teško je baš upotrijebiti taj domaći... topli izraz... no da se vratim na temu...

Tu negdje ispred tih „kućnih vrata“, propratih veliki broj sudionika maratona. Tek par je to kilometara prije cilja na Brandenburškim vratima. A prošli su uporni, znojni i umorni čak 42 kilometra gradskih ulica.

Među njima i jedan naš maratonac.

Možda je bio još po koji Hrvat među 60 tisuća sudionika... ne bih da, kako se to kaže... griješim dušu, no...eto... upravo ovoga bi nemoguće ne uočiti. Na njemu sve kockasto... crveno-bijelo, naravno. I hrvatska zastavica zataknuta za bicikl.

Bicikl? A radi se o maratonu?!

E, jest, upravo tako...bio je to bicikl na ručni pogon. Njega je naime ulicama Berlina kroz 42 kilometra dugu stazu provezao naš Mladen Pucarić iz Pule. Mladen je naime, dugogodišnji sudionik maratona, član pulskog Društva osoba s tjelesnim invaliditetom.

Ukratko, osoba sa uistinu teškim invaliditetom donjih ekstrema... u invalidskim kolicima. Sam je prevezao preko tisuću kilometara automobilom od Pule do Berlina. Pa još poslije toga i 42 berlinska kilometra specijalnim biciklom na ručni pogon...

Sve skupa vrijedno divljenja!

A uz to veseo, otvoren i druželjubiv čovjek kakvi ni mi, zdravi, često nismo. Ima tome više godina da je društvo kojemu u Puli pripada potražilo u Berlinu koga da se njihovim članovima za trajanja maratona malo nađe pri ruci.

Znalo ih je naime za prošlih godina, i više doći. Tom pozivu odazivali se redovito berlinski Hrvati pa pripomagali pri prijevozu po gradu i sličnim sitnicama.

U tome prednjačili članovi Zavičajnog kluba Brođani. Što ne čudi. Oni su naime dobrotvorno društvo kojemu i Nijemci svojim striktnim pravilima, priznaju općedruštvenu korist.

Tako i ove godine...kad maraton minu.... uputiše se Brođani na cjelodnevno druženje sa našim upornim maratoncem. Pa i ja za njima... Mladen vozi automobil, tu nema problema.

Svi zajedno parkirasmo u centru grada, ispred gradske vijećnice, prepoznatljive Rothe Rathaus, gdje stoluje i poznati berlinski gradonačelnik Klaus Wowereit.

Mladen naime izrazio želju stići na vrh televizijskog tornja na Aleksandar Platzu.

Građevina je to koja upravo ovih dana proslavlja 40. rođendan. Sa njegove platforme, na visini od 203 metra, može se pogledati panorama grada. Cijeli grad leži vam pod nogama.

Predivan pogled za lijepa, vedra i sunčana dana.

Takav je upravo bio i ovaj kada se sa Mladenom u invalidskim kolicima nađosmo podno ove berlinske znamenitosti. Mladen radostan da će se brzim dizalom popeti tako visoko i pogledati Berlin. To mu velika želja.

I mi radosni da mu tu želju možemo ispuniti i zajedno doživjeti grad iako smo za brojnih drugih posjeta, to već par puta učinili. A da Mladenovu želju koju si svakodnevno ispuni na tisuće ljudi, neće biti moguće ostvariti, ne pade nam na pamet.

Nema šanse!- izreče gospođa koja prodaje ulaznice.

Ne vjerujem sasvim kad mi Brođani to rekoše ... pa i sama još jednom provjerih. Kako da nema šanse? Pa dizalo prostrano. Stigne na 203 metra visine za par minuta.

I platforma sa svih strana zatvorena, prostrana.

Penju se mladi, stari, mala djeca, stranci, siromašni, bogati, gladni, siti, svi redom...Pa kako onda da nema šanse? U čemu je problem...pitam... vjerujući da je po srijedi nesporazum ili nešto što je ipak moguće riješiti.

Tako saznadoh....pravilima i odredbama televizijskog tornja, zabranjen je pristup i penjanje osobama u invalidskim kolicima. Kažu, iz sigurnosnih razloga. I kažu, ako se nešto pokvari ili dogodi, kako će se takva osoba spustiti brojnim stepenicama.

Zato pravila kažu: Ne može!

Tako eto ostasmo pred vratima, u podnožju berlinskog televizijskog tornja. Mladen razočaran. Baš je to planirao vidjeti ove godine. I nama krivo.

Nekako, sramota nas.

Da dan ipak ne završi tako, pade prijedlog da prošetamo do Berliner Doma. Tamo na rijeci Spree možemo sjesti na brod i u jednosatnoj vožnji na palubi broda lijepo zajedno pogledati centar grada i brojna muzejska zdanja i kvart u kojemu su vladine i parlamentarne zgrade.

Ideja dobra. Svidjela se i gostu iz Pule. Pa mi šetajući a on upravljajući kolicima, stigosmo do lučice gdje na rijeci Spree što protiče gradom, pristaju turistički brodovi.

Htjedosmo da ublažimo neuspješno osvajanje televizijskog tornja pa veselo pristupismo uz red turista. Paluba je već skoro puna. Brod samo što nije krenuo. Ali... eto ti opet problema... invalidska kolica jedva nekako preko daske do broda. Više Brođani prenijeli nego li prevezli.

No, na palubu, ne idu nikako.

Brojne, za kolica preuske stepenice. Nema druge mogućnosti za popeti se. Ostaje samo potpalublje. Pa sa osjećajem građana drugog reda, pogledasmo malo grad u vožnji rijekom Spree, iz neke žablje perspektive, kroz stakla broda.

Eto ti! Još nedavno propratih u Berlinu svjetski sportski dan za osobe sa tjelesnim invaliditetom, takozvani Paralympic Day. Pa tim povodom grad malo izanalizira kako stoji u prometu, koje pogodnosti pruža invalidnim licima. Stvarno znatne.

I naš Mladen veli: Divan je Berlin!

Ipak, neke propuste, manjkavosti, koje čine da su invalidi diskriminiranimi u odnosu na zdrave ljude, i sami osjetismo.

Sigurno da tu još ima posla. A kakvo je tek onda stanje u manjim mjestima? Ili negdje kod nas?

-Eh kakvo! Jadno.

Mislio sam da će se u tom smislu kod nas stanje popraviti nakon Domovinskog rata ...veli Mladen Pucarić.

-Ali nije!

A i kako bi... razmišljamo i mi još pod dojmom berlinskih doživljaja. O tim važnim stvarima odlučuju većinom zdravi ljudi.

A što oni u stvari znaju o potrebama i problemima onih sa smanjenim tjelesnim sposobnostima, u kolicima, slijepima...U tom smislu i sama jednom dobih praktičnu poduku ...

Prošle godine u Berlinu održani Dani bajki. Bude to svake godine.

Na ovim prošlogodišnjim tema bila bajke zemalja kroz koje protječe Dunav. Govorilo se tim povodom i o našoj Ivani Brlić Mažuranić. Pa na otvaranje pozvali i nas, hrvatske novinare.

A otvaranje zakazali u jednom sasvim jedinstvenom berlinskom restoranu u općini Mitte. U njemu je crni mrak. Kuhari su slijepi...konobari isto tako.

A i gosti sjede u potpunoj tami.

Ne vidi se, kako se to kaže, ni prst pred okom. Rukama opipah hranu koju jedem ...i čašu iz koje pijem dok se odvija program kojega ne vidim ...ali čujem. I glas susjede preko puta mene nikada ne zaboravih.

A niti čudni osjećaj nemoći dok strpljivo čekam da sve prođe.

Nekima to stanje čekanja u tami ili neka druga nesposobnost, nikada ne prolazi. A njihov osjećaj teško da mogu razumjeti zdravi.

Tek mi naša nemoguća misija osvajanja berlinskog tv tornja ili turističke vožnje rijekom Spree ukaza kako to ponekad može izgledati. I diskriminacija ima više pojavnih oblika i lica.

Sa visokih stolaca vlastodržaca ne vide se dobro problemi malog, bolesnog, nemoćnog čovjeka. Treba ukazati na njih. U Berlinu... Puli... Zagrebu.. Brodu...

Sonja BRELJAK

posjeti nas na MIGRApolisu

Izgubljeni i ostvareni snovi

Godišnji odmori završili. Sad treba „zasukati rukave“. Po svim razinama. Gledam školski kalendar... ovdje je to tako, svako malo ima nekih prekida i školskih slobodnih dana.Tako će skoro... u listopadu... dvotjedno jesenje ferije. Pa onako glasno razmišljam... mogli bi se odvesti do Zagreba i Slavonije. Neke ostarjele rođake nisam dugo vidjela.

BERLIN JE MOJ ZAKLON

Ima tome poprilično kako u Berlinu upoznah naše ljude porijeklom iz Slavonskog Broda. Vode neki od njih ovdje humanitarnu udrugu naziva Zavičajni klub Brođani. Pa pratim redovito sve njihove aktivnosti. Prirede kakvu veselu zabavu.

Zajedno preskočili zid

Prelijepi berlinski dani s kraja prošloga tjedna.

Subota i nedjelja ... sunčane, tople... vedre,kao rijetko kada u ovo doba godine.

Poput kakva dana u sred ljeta!

A u Berlinu sve na nogama. Pa sad... pravo rečeno, ovdje je, iz bilo kojeg razloga... a njih je obično i svakodnevno... baš puno, uvijek sve nekako na nogama.

Brod je zakon

Vruće brodsko ljeto. Vratih se iz Njemačke, gdje sam boravio neko vrijeme. Tamo mi je bila potrebna jakna. Teško je sada nekoga u Brodu uvjeriti da je to istina. I nije mi do nekog uvjeravanja. Traži se hladovina ...što deblja to bolja.

Sjedim u jednom od brodskih kafića. Moj sugovornik je Marko. Marko već 36 godina živi u Australiji. U Brodu je samo u prolazu. Došao na groblje ...pokazati djeci rodno mjesto ...obići jako rjetku daljnju rodbinu.

Išli smo zajedno u školu ...putovali vlakom ...proveli dosta vremena zajedno. Već u to vrijeme, Marko je znao da će ići u Australiju. Tamo je već boravio njegov brat.

Nekako zajedno smo napustili Brod. Bilo je to početkom 70-tih. Ja sam otišao u Njemačku, a Marko se uputio u daleku Australiju. Zabavljeni životom u novim domicilima, prekinuli smo svaku vezu. Čuo sam da se oženio, rastao...

Sreli smo se krajem 70-tih. Dugo smo razgovarali o prilikama u Njemačkoj i u Australiji ...o načinu života. Marko je imao daleko više tema za ponuditi, jer Australija je veća nepoznanica od Njemačke.

Očito i sada ima potrebu ispričati svoju priču. Sve te priče su nabijene nostalgijom, razočarenjima, sve se pričaju u molu.

Kod Marka je nešto drukčije. Gotovo nikakvih emocija, moram često postavljati potpitanja. I moram koristiti drugi rječnik. Ne onaj klasični iseljenički.

Za mene je to velika razlika ...gotovo nepoznati jezik. Jer kada iseljenik na primjer kaže ...kod nas ...onda je to ...kod nas u Hrvatskoj. Kod Marka je to obratno. Hrvatska je ...kod vas, a Australija je ...kod nas

.

Marko se integrirao. Definirao je svoj položaj. Pitam ga osjeća li se Australcem.

U neku ruku sam ja tipični Australac ...odgovara ravnodušno.

Opet moram potpitati. Zanima me koje su osobine tipičnog Australca.

Nema nikakvih osobina, po kojima možeš prepoznati Australca. Svima je zajedničko da potiču iz drugog dijela svijeta. I svima je zajedničko da su ih životne prilike natjerale na to. Sudbina nam je odredila to mjesto pod suncem, kao zajedničku domovinu.

Moja žena je iz Armenije. Njeni roditelji još uvjek plaču za starim krajem. I moj brat ...umro je prošle godine ...stalno je tugovao za Hrvatskom. U početku nije smio dolaziti, a onda je negdje sredinom devedesetih otišao tamo na godišnji odmor. Bio je razočaran s onim što je tamo doživio.

Ja sam odlučio živjeti u Australiji. Ali ...živjeti ...ne prebivati. Prihvatio sam Australiju, iako se ne mogu s njom identificirati. Ma ne treba meni neki kulturološki identitet.

Nisam djecu zamarao pričom o hrvatskim korjenima i Lijepom našom. Primio sam australsko državljanstvo. Hrvatskog nemam. Možda sam trebao, ali ...jebiga!

Zanima me koliko ostaje u Brodu. Kako je organizirao boravak.

To je obiteljski pothvat. Posjetili smo „stari kontinent“. Cilj našega puta je Beč. Odatle pravimo izlete u Rim, Madrid, Oslo, Varšavu... Hrvatska i Armenija su na popisu, samo zbog moje žene i mene.Nemam bliže rodbine, pa smo posjetili Dubrovnik, Split, Zagreb...

Moram priznati ...takvu priču nisam još čuo. I sam sam dovoljno pragmatičan, prihvačam realnosti ...ali ovo mi je previše.

Zanima me šta je to ...koja je to snaga, koja od ljudi pravi aparate, imam osjećaj da to neću saznati. Ne sada po ovoj vrućini ...ne danas.

Prilaze nam mladić i djevojka. Marko nas upoznaje ...njegova djeca. Razgovor se nastavlja na hrvatskom. To me čudi.

Nisam ih ja učio. Htjeli su sami. U kući govorimo engleski. Znaš ...kasno sam se oženio. Prvi brak je propao. Ja sam kriv. Žena bila Talijanka, a ja Hrvat. Veliki Hrvat. Za brak i obitelj u Australiji nije bilo dobro...

Odjednom sam shvatio. Ponosan sam na Marka. Razgovaram sa velikim Hrvatom. Najvećim, kojega sam dosada upoznao. I bez grba na prstenu, bez kravate s nacionalnim obilježjima, bez ruke na grudima kod intoniranja himne.

Kod svoje djece pobudio je zanimanje za Hrvatsku svojim ponašanjem. Uzoran je suprug, brižni roditelj. Obitelj mu je sve. Pravi Hrvat.

Opraštam se s Markom. Izmjenjujemo e-mail adrese, brojeve telefona... Pitam ga kada ponovo namjerava doći.

Ne znam stari! Možda nikada više! Daleko je to!

Pade mi na pamet kako nam je Marko u školi govorio o svojim planovima za budućnost. Znao je da ide u Australiju, ali o Australiji je znao malo. Jedino što je dobro znao o Australiji je bilo ...daleko je to.

Daleko je ...ali Marko je stigao.

Emil Cipar

Posjeti nas na migrapolisu

australija... daleko je to

Vruće brodsko ljeto. Vratih se iz Njemačke, gdje sam boravio neko vrijeme. Tamo mi je bila potrebna jakna. Teško je sada nekoga u Brodu uvjeriti da je to istina. I nije mi do nekog uvjeravanja. Traži se hladovina ...što deblja to bolja.

Sjedim u jednom od brodskih kafića. Moj sugovornik je Marko. Marko već 36 godina živi u Australiji. U Brodu je samo u prolazu. Došao na groblje ...pokazati djeci rodno mjesto ...obići jako rjetku daljnju rodbinu.

Išli smo zajedno u školu ...putovali vlakom ...proveli dosta vremena zajedno. Već u to vrijeme, Marko je znao da će ići u Australiju. Tamo je već boravio njegov brat.

Nekako zajedno smo napustili Brod. Bilo je to početkom 70-tih. Ja sam otišao u Njemačku, a Marko se uputio u daleku Australiju. Zabavljeni životom u novim domicilima, prekinuli smo svaku vezu. Čuo sam da se oženio, rastao...

Sreli smo se krajem 70-tih. Dugo smo razgovarali o prilikama u Njemačkoj i u Australiji ...o načinu života. Marko je imao daleko više tema za ponuditi, jer Australija je veća nepoznanica od Njemačke.

Očito i sada ima potrebu ispričati svoju priču. Sve te priče su nabijene nostalgijom, razočarenjima, sve se pričaju u molu.

Kod Marka je nešto drukčije. Gotovo nikakvih emocija, moram često postavljati potpitanja. I moram koristiti drugi rječnik. Ne onaj klasični iseljenički.

Za mene je to velika razlika ...gotovo nepoznati jezik. Jer kada iseljenik na primjer kaže ...kod nas ...onda je to ...kod nas u Hrvatskoj. Kod Marka je to obratno. Hrvatska je ...kod vas, a Australija je ...kod nas

.

Marko se integrirao. Definirao je svoj položaj. Pitam ga osjeća li se Australcem.

U neku ruku sam ja tipični Australac ...odgovara ravnodušno.

Opet moram potpitati. Zanima me koje su osobine tipičnog Australca.

Nema nikakvih osobina, po kojima možeš prepoznati Australca. Svima je zajedničko da potiču iz drugog dijela svijeta. I svima je zajedničko da su ih životne prilike natjerale na to. Sudbina nam je odredila to mjesto pod suncem, kao zajedničku domovinu.

Moja žena je iz Armenije. Njeni roditelji još uvjek plaču za starim krajem. I moj brat ...umro je prošle godine ...stalno je tugovao za Hrvatskom. U početku nije smio dolaziti, a onda je negdje sredinom devedesetih otišao tamo na godišnji odmor. Bio je razočaran s onim što je tamo doživio.

Ja sam odlučio živjeti u Australiji. Ali ...živjeti ...ne prebivati. Prihvatio sam Australiju, iako se ne mogu s njom identificirati. Ma ne treba meni neki kulturološki identitet.

Nisam djecu zamarao pričom o hrvatskim korjenima i Lijepom našom. Primio sam australsko državljanstvo. Hrvatskog nemam. Možda sam trebao, ali ...jebiga!

Zanima me koliko ostaje u Brodu. Kako je organizirao boravak.

To je obiteljski pothvat. Posjetili smo „stari kontinent“. Cilj našega puta je Beč. Odatle pravimo izlete u Rim, Madrid, Oslo, Varšavu... Hrvatska i Armenija su na popisu, samo zbog moje žene i mene.Nemam bliže rodbine, pa smo posjetili Dubrovnik, Split, Zagreb...

Moram priznati ...takvu priču nisam još čuo. I sam sam dovoljno pragmatičan, prihvačam realnosti ...ali ovo mi je previše.

Zanima me šta je to ...koja je to snaga, koja od ljudi pravi aparate, imam osjećaj da to neću saznati. Ne sada po ovoj vrućini ...ne danas.

Prilaze nam mladić i djevojka. Marko nas upoznaje ...njegova djeca. Razgovor se nastavlja na hrvatskom. To me čudi.

Nisam ih ja učio. Htjeli su sami. U kući govorimo engleski. Znaš ...kasno sam se oženio. Prvi brak je propao. Ja sam kriv. Žena bila Talijanka, a ja Hrvat. Veliki Hrvat. Za brak i obitelj u Australiji nije bilo dobro...

Odjednom sam shvatio. Ponosan sam na Marka. Razgovaram sa velikim Hrvatom. Najvećim, kojega sam dosada upoznao. I bez grba na prstenu, bez kravate s nacionalnim obilježjima, bez ruke na grudima kod intoniranja himne.

Kod svoje djece pobudio je zanimanje za Hrvatsku svojim ponašanjem. Uzoran je suprug, brižni roditelj. Obitelj mu je sve. Pravi Hrvat.

Opraštam se s Markom. Izmjenjujemo e-mail adrese, brojeve telefona... Pitam ga kada ponovo namjerava doći.

Ne znam stari! Možda nikada više! Daleko je to!

Pade mi na pamet kako nam je Marko u školi govorio o svojim planovima za budućnost. Znao je da ide u Australiju, ali o Australiji je znao malo. Jedino što je dobro znao o Australiji je bilo ...daleko je to.

Daleko je ...ali Marko je stigao.

Emil Cipar

Posjeti nas na migrapolisu